Norijada maturanata: slavlje koje skriva tišinu

Tisuće mladih ljudi na ulicama, baloni, limuzine, pjesma, smijeh, suze, zagrljaji — i jedna prazna stolica koja se ne vidi na fotografijama. To je Norijada 2025. u Rijeci, u Hrvatskoj, u svakom gradu koji je izbacio svoje maturante na asfalt da proslave kraj nečega i početak ničega, ili svega, ovisi kako gledaš. Deseci tisuća mladih koji su preživjeli četiri godine sistema koji ih je učio da je znanje ono što dobiješ kad prepišeš od pametnijeg susjeda, da je autoritet nešto što se ne propituje i da je budućnost — e, budućnost je tvoja briga, ne naša. Izašli su. Naravno. Jer Norijada je ritual. Kao krizma, samo s više alkohola i manje Boga. Kao matura, samo s više fotografija i manje mature. Kao život, samo bez računa. A negdje u pozadini, iza smijeha i selfieja, stoji sjećanje na Luku Milovca. Maturanta. Ubijenog. Ne u ratu, ne u prometnoj, ne u bolesti — ubijenog, točka. I maturanti su odali počast. Prigodnim gestama, kažu. Što god to značilo. Možda minutom šutnje. Možda crnim balonom. Možda trenutkom kad su svi zastali i pomislili: jebote, mogao sam biti ja. Jer to je ono što nitko ne želi reći naglas. Da je Luka Milovac mogao biti bilo tko od njih. Da nasilje nije apstraktna pojava o kojoj se piše u crnim kronikama i komentira na kavi. Da je nasilje stvarno, konkretno, prisutno — i da se ne događa negdje drugdje, nego u tvojoj ulici, u tvojoj školi, u tvojoj generaciji. Ali danas je dan slavlja. I tako treba. Treba slaviti život, treba slaviti kraj, treba slaviti početak. Treba plesati i pjevati i grliti se i plakati od sreće. Jer ako ne slaviš sad, kad ćeš? Kad dođu krediti? Kad dođu poslovi koje mrziš? Kad dođu računi koji ne čekaju? Kad dođe svakodnevica koja melje i melje i melje dok od tebe ne ostane samo umorna sjena koja se pita što je bilo s onim dečkom koji je maturirao i mislio da će osvojiti svijet? Norijada je lažni vrhunac. To je trenutak kad svi misle da je život od sad pa nadalje samo niz uspjeha i sreće. Da je matura kapija u bolji svijet. Da diploma otvara vrata. Da će se sve posložiti. Nitko ne kaže da je to trenutak kad si najspremniji za razočaranje. Jer sistem te nije naučio da se boriš, nego da položiš. Nije te naučio da misliš, nego da ponavljaš. Nije te naučio da pitaš zašto, nego da pitaš koliko bodova nosi. I zato izlaze na ulice. Jer to je jedini trenutak u četiri godine kad su oni glavni. Kad mogu vikati. Kad mogu plesati. Kad mogu biti glasni bez da ih netko opomene. Jer sutra — sutra počinje stvarnost. Sutra počinje čekanje rezultata, čekanje upisa, čekanje posla, čekanje života. Sutra počinje ono što nitko ne spominje na Norijadi: da je život niz čekanja prekidanih kratkim trenucima slavlja. A Luka? Luka neće čekati ništa. I zato su te prigodne geste važne. Ne zato što će promijeniti išta. Ne zato što će vratiti život. Nego zato što podsjećaju — i njih i nas — da iza svake fotografije, iza svakog osmijeha, iza svake limuzine, stoji netko tko nije stigao do svog dana. I da je taj netko mogao biti bilo tko. Maturanti su izašli na ulice. Plesali su. Pjevali. Grlili se. I u tom plesu, u toj pjesmi, u tim zagrljajima, bila je i poruka: živimo. Živimo za one koji ne mogu. Živimo za one koji nisu stigli. Živimo jako, glasno, uporno, prkosno. Jer jedino što možemo učiniti protiv smrti je — živjeti. Sutra će otići kućama. Sutra će spakirati kravate i haljine. Sutra će početi čekati. Ali danas su bili na ulici. Danas su bili živi. Danas su slavili. I to je, , jedino što imamo.

Izvor: riportal.net.hr