Novi pravilnik za strane radnike: država otkriva da ljudi trebaju krevet i doktora

Dvije stvari koje su poslodavcima u Hrvatskoj izgledale kao kvantna fizika: da radnik treba krevet na kojem spava, a ne pod, i da mu treba doktor kad je bolestan, a ne aspirin i upute da se "samo preboli". Država je, nakon godina gledanja kroz prste, odlučila napisati upute za uporabu ljudskog bića u obliku novog Pravilnika o boravku državljana trećih zemalja. Glavna novina je šokantna: poslodavac je odgovoran za smještaj i zdravstvenu skrb radnika kojeg je doveo. Revolucionarno. Koji kurac su mislili da je alternativa? Da ljudi žive na gradilištu kao štakori i liječe se čajem od kamilice dok grade vile za one koji će ih tretirati kao štakore?

Pravilnik je klasična hrvatska priča o zatvaranju vrata kad je konj otišao. Tržište rada je već godinama u potpunom kolapsu, građevinarstvo, turizam i poljoprivreda funkcioniraju zahvaljujući ljudima iz Nepala, Filipina, Indije i Bosne, a mi tek sad donosimo propis koji kaže da ti ljudi ne smiju spavati u kontejneru. To je kao da doneseš pravila sigurnosti u prometu nakon što su svi već poginuli u nesrećama. Dijagnoza je jasna: kronično zanemarivanje sustava uz akutne napade panike kad se pokaže da zanemarivanje ima posljedice. Simptomi uključuju izjavu da se "pokazalo da najviše treba intervenirati" na području smještaja. Nije se pokazalo. Znalo se. Svi su znali. Svi su šutjeli.

Epidemiološka kontrola je tu posebna vrsta cinizma. Tijekom pandemije su ti taj radnici, smješteni u prenapučenim objektima, bili esencijalni za održavanje gospodarstva na životu. Bili su dovoljno bitni da rade, ali nedovoljno bitni da im se osiguraju uvjeti da ne prenesu bolest jedan na drugog ili na lokalno stanovništvo. Sada, kada je najgora faza prošla, država se sjetila da bi možda trebalo imati neki plan. To nije proaktivnost. To je čišćenje krvi s tepiha nakon što je masakr gotov. Javno zdravstvo je postalo roba koja se distribuira selektivno, ovisno o tome koliko nečiji rad trenutno treba gospodarstvu.

Apsurd je u tome što je regulacija nužna upravo zato što je tržište rada postalo divlji zapad. Kada nema dovoljno domaćih radnika, a posao mora biti obavljen, mehanizmi kontrole i ravnoteže nestaju. Poslodavac koji očajnički treba ruke neće pitati radnika ima li ugovor ili krevet. On će ga smjestiti gdje stane. Država je, suočena s gospodarskim interesom, gledala u drugom smjeru. Sada, kada su se pojavile slike i priče koje se ne mogu zanemariti, donosi se propis. To nije moralna odluka. To je PR potez. To je pokušaj da se stvori iluzija kontrole u sustavu koji je izgubio kontrolu davno.

Financijska mehanika ovoga je još zanimljivija. Tko će platiti za "primjeren smještaj"? Tko će snositi troškove "javnog zdravlva i epidemiološke kontrole"? Ako poslodavac, a neće drugačije, ti će troškovi biti uračunati u cijenu rada. Što će se dogoditi s cijenom radnika? Porasti će. Hoće li se onda neki poslodavci odlučiti da im se više ne isplati? Vjerojatno. Hoće li to stvoriti još veći underground, još crnije tržište rada gdje će se ova pravila još lakše zaobići? Apsolutno. Propis koji se bavi simptomima, a ne uzroku, uvijek stvara dvije paralelne stvarnosti: službenu, lijepu, i onu stvarnu, ružnu.

Pitanje koje nitko ne postavlja je jednostavno: ako je posao toliko bitan za gospodarstvo da za njega moramo uvoziti ljude s drugog kraja svijeta, zašto taj posao nije dovoljno dobro plaćen i poštovan da ga žele raditi ljudi koji su već ovdje? Odgovor je, naravno, jer je jeftinije. Jeftinije je dovesti nekoga tko će prihvatiti manje, živjeti gore i šutjeti glasnije. Cijela ekonomija jednog dijela Hrvatske temelji se na toj jeftiniji. Pravilnik koji sada kaže "ne smije biti prejeftino" udara u sam temelj tog modela. Zato će njegova provedba biti borba. Borba inspekcija koje nemaju ljudi, protiv poslodavaca koji imaju sav interes da zaobiđu pravila.

I tu dolazimo do srži problema: propisi su beskorisni bez provedbe. Možete napisati najljepši pravilnik na svijetu, ali ako ga nitko ne provjerava, a kazne su smiješne, on ostaje samo komad papira. Hrvatska ima bogatu tradiciju izvrsnih zakona i potpunog nemara prema njihovoj primjeni. Ovaj pravilnik neće promijeniti tu tradiciju. Promijenit će je samo ako postoji politička volja da se uloži u inspekcije, da se kazne doimaju ozbiljnim, i da se javno objavljuju oni koji krše pravila. Volja za time je upitna, jer političari ne žele izgubiti potporu gospodarstva, a gospodarstvo se temelji na ovom modelu.

Na kraju, sve se svodi na to kako društvo vidi radnika. Ako ga vidi kao resurs, trošak, stavku u proračunu, onda će propisi uvijek biti reakcija na skandal, a ne temelj za dostojanstven rad. Ako ga vidi kao čovjeka, onda se ne treba čekati da se "pokazalo da treba intervenirati". Zna se unaprijed. Čovjek treba krov nad glavom, treba zdravstvenu skrb, treba poštovanje. To nije komplicirano. Komplicirano je napraviti sustav koji to omogućava a da pritom ne kolabira. Hrvatska je odabrala put kolapsa, pa sada pokušava zalijepiti flastere. Flasteri ne liječe rane. Samo ih sakrivaju.

Budućnost rada je stigla. Donijela je svoje ljude, svoje kulture, svoje potrebe. Donijela je i ogledalo u kojem se vidimo kakvi jesmo: ne kao golemohumni domaćini, već kao očajni poslodavci koji su zaboravili što znači biti čovjek. Pravilnik je korak. Ali korak u mraku, bez svjetla na kraju tunela. Jedina sigurna stvar je da će netko morati platiti račun. I po staroj hrvatskoj tradiciji, to će biti onaj koji najmanje može.

Izvor: riportal.net.hr