Oluja i tuča u Hrvatskoj: žuti alarmi i 15 stupnjeva manje

Petnaest stupnjeva temperature u četiri sata. To nije vremenska prognoza, to je termalni šok koji bi i najtvrđeg dalmatinskog kamena natjerao da se zapita je li mu stvarno mjesto na Mediteranu. Dok Slovenija dobija prvi udarac, a DHMZ pali žute alarme za pola Hrvatske, mi sjedimo i gledamo u nebo kao da je riječ o nekom novom, egzotičnom fenomenu koji se dosad nikad nije dogodio.

Ali događa se. I događat će se sve češće. Jer klimatske promjene nisu apstraktni koncept iz nekog IPCC izvještaja koji ćeš pročitati na wc-u — one su ovdje, sada, u obliku tuče veličine oraha koja ti razbija krov i u roku od jednog sata briše cijelu godinu rada.

Prvo pitanje koje si svaki normalan čovjek postavi kad vidi da mu auto stoji pod vodenim stupom od dva metra: tko je to trebao predvidjeti? Pa meteorolozi, naravno. Imamo državne službe, satelite, modele, superračunala koja troše struju kao mali grad — i sve to da bi nam rekli ono što već znamo: bit će sranje, ali ne znamo točno gdje i kada. Kao prognoza rasta BDP-a, samo s više vode.

Drugo pitanje: što smo napravili s informacijom? Ništa. Apsolutno ništa. Alarmi su upaljeni, ali sustav ne reagira. Gradovi nemaju planove za hitne situacije koje bi funkcionirale kad voda dođe do koljena. Komunalne firme su spremne za redovno održavanje, ali ne i za ekstremne događaje. I tako svaki put iznova — čekamo da padne, pa se onda čudimo što je palo.

Treće pitanje, ono koje boli: zašto infrastruktura ne može podnijeti ono što je očito postalo nova normala? Odvodnja projektirana za kišu iz 1980-ih, krovovi koji ne mogu izdržati tuču, ceste koje se pretvaraju u rijeke. Gradili smo za prošlost, a živimo u budućnosti. I to nije samo hrvatski problem, ali je posebno vidljiv tamo gdje se svaka kuna broji dvaput prije nego što je potroše.

Sada dolazi onaj dio koji svi vole preskočiti: odgovornost. Ne, ne mislim na političare koji će izaći na teren s gumenim čizmama i obećanjima. Mislim na svakog od nas. Jer kad vidiš da ti susjed nije očistio žlijeb, a ti nisi osigurao podrum — to je tvoj problem. Kad grad nema plan za evakuaciju, a ti nemaš baterijsku lampu i litre vode — to je tvoj problem. Država može upaliti alarm, ali ne može ti ući u kuću i natjerati te da budeš odgovoran.

Ali najgore od svega je način na koji reagiramo. Prvo panika, onda svaljivanje krivnje, pa zaborav. Za tjedan dana nitko neće pričati o ovoj oluji. Za mjesec dana sve će biti "normalno". I tako dok sljedeća ne dođe. I sljedeća. I sljedeća. Jer klimatske promjene nisu hitna situacija — one su trajno stanje.

Pogledaj podatke. Temperature skaču. Oluje su sve jače. Tuča je sve veća. I sve to na području koje se desetljećima hvali blagom klimom i morem. Ironija je savršena — prodajemo sunce i plaže, a dobivamo poplave i uništenu imovinu.

Pitanje koje si nitko ne postavlja, a trebao bi: koliko košta nepripremljenost? Ne u apstraktnim terminima "štete u gospodarstvu", nego u konkretnim brojkama. Koliko će koštati popravak cesta, zamjena krovišta, ispumpavanje podruma? I tko će to platiti? Jer jedno je sigurno — neće ga platiti oni koji su trebali predvidjeti i spriječiti.

Dok gledam te žute alarme na karti, sjetim se jedne stare izreke: "Bog daje, ali i nosi." Samo što danas ne nosi samo Bog, nego i naša vlastita nesposobnost da shvatimo da se pravila igre mijenjaju. I dok budemo čekali da netko drugi riješi problem, tuča će nastaviti padati. A mi ćemo nastaviti biti iznenađeni.

Izvor: riportal.net.hr