Osamnaest tisuća eura za trinaest točnih odgovora

Kviz “Tko želi biti milijunaš” je, u svojoj srži, čista lutrija presvučena u odijelo intelektualnog prestiža. Uvijek je to bio. Sjećam se devedesetih kad je originalna britanska verzija s Chrisom Tarrantom bila vrhunac televizijske zabave, a jedini način da osvojiš lovu bio je da znaš koju je boju kravata nosio neki rimski car na dan kad je donio zakon o akvaduktima. Ljudi su sjedili doma i vikali na ekran, uvjereni da bi oni, pas mater, znali odgovor na pitanje o udaljenosti Zemlje od Mjeseca, a onda bi došla treća opcija i sve bi se svelo na sreću. Jer kvizovi su, , samo malo sofisticiranija verzija ruleta s manje alkohola i više reflektora. Robert je, kažu, došao do trinaestog pitanja i odustao. Pametan potez. U svijetu u kojem su ljudi spremni izgubiti sve zbog jednog dodatnog “da” na pitanje koje im ne ide, odustajanje je postalo podcijenjena vrlina. Ima nešto gotovo lirsko u tome: čovjek stane na trinaestom koraku, okrene se, uzme lovu i ode. Bez drame, bez suza, bez onog “mogao sam” koje muči gubitnike. Trinaest pitanja. Trinaest. Broj koji u normalnom svijetu donosi nesreću, ali u svijetu kvizova donosi osamnaest tisuća eura. Ironija je, naravno, u tome što je trinaest pitanja ujedno i prag na kojem većina ljudi shvati da je znanje, zapravo, samo pitanje perspektive – znaš li dovoljno da prepoznaš kad ne znaš. A s druge strane, tu su Antonija i Milorad. Antonija je stala na desetom pitanju, što je solidan rezultat, ali bez šmeka. Deseto pitanje u kvizu je onaj trenutak kad shvatiš da si već potrošio sve one lake iz prve runde i sad počinje prava igra. Milorad je, eto, ostao bez imena u naslovu, što je u novinarstvu smrtna presuda. Nitko se ne sjeća trećeg natjecatelja u kvizu. To je kao da si statist u filmu u kojem glavni glumac dobiva honorar veći od budžeta cijele produkcije. Milorade, ako ovo čitaš, nisi sam. Svi smo mi treći natjecatelj u nečijem životu. Ono što je zanimljivo u cijeloj priči nije to što je Robert osvojio lovu, nego što je ta lova, u kontekstu hrvatske stvarnosti, zapravo ogromna. Osamnaest tisuća eura je iznos za koji bi prosječni potrošač u Rijeci mogao pokriti godišnju ratu kredita, ili kupiti polovni auto koji neće završiti u kvaru nakon dva tjedna, ili jednostavno otići na odmor negdje gdje ne moraš brojati svaku kunu. A Robert je to dobio za par minuta sranja u studiju. Nije loše. I tu dolazimo do glavne poante: zašto uopće radimo? Zašto provodimo osam sati dnevno u uredima, na gradilištima, u tvornicama, kad bismo mogli sjediti u fotelji, odgovarati na pitanja o glavnim gradovima država koje su prestale postojati prije trideset godina, i otići kući s lovom? Odgovor je, naravno, jednostavan: jer većina nas nema sreće da bude u pravom trenutku na pravom mjestu s pravom kombinacijom znanja i hrabrosti. Kvizovi su, , samo ogledalo društva. U svijetu u kojem se uspjeh mjeri brojem lajkova, pratitelja i klikova, kviz je jedan od rijetkih formata koji još uvijek nagrađuje nešto što nije potpuno besmisleno. Znanje. Iako, naravno, i tu ima caka. Pitanja su često toliko specifična da imaš osjećaj da ih je pisao netko tko je proveo previše vremena na Wikipediji u tri ujutro. Ali to je dio igre. Dio igre u kojoj je Robert, bar za jednu večer, bio pobjednik. Osamnaest tisuća eura. Nije loše. Nije ništa, ali nije loše. U svijetu u kojem se milijuni troše na aplikacije koje ti govore da dišeš, osamnaest tisuća za malo znanja i malo sreće zvuči kao dobra pogodba. I dok se Antonija i Milorad vjerojatno pitaju što bi bilo da su otišli korak dalje, Robert će otići u banku, podići lovu i vjerojatno potrošiti na nešto potpuno banalno. Kao što i treba. Jer kvizovi su, na kraju krajeva, samo još jedan podsjetnik da je život lutrija, a jedino što možeš kontrolirati je kad odustati. I Robert je odustao u pravom trenutku. To je ono što ga čini pametnijim od većine nas. A sad, dok negdje u Rijeci netko slavi osamnaest tisuća eura, ja sjedim s Negronijem i razmišljam koliko je zapravo lako osvojiti lovu ako znaš kad stati. I koliko je teško to znanje primijeniti u stvarnom životu. Jer u kvizu imaš tri opcije i joker. U stvarnom životu imaš samo jednu opciju i često nemaš koga nazvati. Ali hej, bar je netko osvojio. I to je, valjda, dovoljno.

Izvor: fiuman.hr