Petnaest ljudi u sedam dana

Policija je odradila posao — izašli su na teren, pretresli džepove, popisali, uhitili, pustili uz kaznenu prijavu. Sve po propisu. I sad sjedimo i pitamo se: jel ovo vijest ili rutina? Jer ako je rutina, zašto je na portalu? A ako je vijest — koji kurac nam to govori o gradu u kojem živimo?

Nije stvar u drogi. Stvar je u brojevima. Petnaest ljudi tjedno, to je preko šezdeset mjesečno. Sedamsto godišnje. Na području koje nema ni tristo tisuća stanovnika. Matematika je jednostavna: ili policija radi jebeno dobar posao, ili se nešto događa s ponudom i potražnjom. Ili, najvjerojatnije, oboje.

A sad onaj dio koji nitko ne voli spominjati — tko su ti ljudi? Vijest kaže "osobe". Ne "dileri", ne "kriminalci", ne "ovisnici". Osobe. Petnaest ljudi koji su u krivo vrijeme bili na krivom mjestu s krivom količinom u džepu. Jer kad vidiš brojke — dva grama, joint, deset grama konoplje — to nisu ljudi koji vode lanac opskrbe. To su ljudi koji su kupili za vikend. Ili za rođendan. Ili da prežive još jedan dan u zemlji gdje je psihijatar skuplji od dilera.

Postoji apsurd u tome da država tretira konoplju kao opasniju od alkohola, dok u isto vrijeme pivare sponzoriraju nogometne klubove, a vinarije dobivaju poticaje. Netko je odlučio da je jedan biljni spoj opasan, a drugi — koji ubija više ljudi godišnje nego sve ilegalne droge zajedno — društveno prihvatljiv. I to nije politička izjava, to je statistička činjenica koju možeš provjeriti u bilo kojem izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije.

Ali hajde, nećemo sad o tome. Jer to je tema za drugi članak, drugu polemiku i drugu rundu Negronija. Ovdje je bitno nešto drugo.

Ovdje je bitno da su ti ljudi — tvoj susjed, tvoj kolega, tip iz teretane, žena koja ti prodaje kruh u dućanu — sad dobili kaznenu prijavu. U sustavu koji je dizajniran da kažnjava, a ne da liječi. I sad će nositi taj teret godinama. Zašto? Zato što su imali manje od četrdeset grama biljke koju u pola Europe možeš legalno kupiti u trgovini.

Policija je odradila svoj dio posla. To im je posao. Ali pitanje koje si nitko ne postavlja je: jel ovo najbolje što možemo? Jer ako je ovo najbolje — petnaest uhićenja tjedno, papiri, sudovi, kazne, troškovi — onda smo u kurcu. Ne zato što policija ne radi, nego zato što cijeli sustav troši energiju na krivo mjesto.

Trideset i devet grama. To je težina prosječnog paketa riže. I to je dovoljno da petnaest ljudi uđe u kazneni sustav. A negdje drugdje, u uredu na katu, netko potpisuje ugovor vrijedan milijune koji će opustošiti kvart. I za to neće dobiti ni prekršajnu prijavu.

Ironija je u tome što su ovi ljudi — uhvaćeni s dva grama jointa u džepu — vjerojatno pošteniji od pola političara koje smo birali. Bar oni ne lažu što rade. Ne skrivaju se iza paragrafa i pravnih rupa. Samo su, jebote, kupili travu. I sad su kriminalci. A oni koji su prodali državu, prodali zdravstvo, prodali škole — oni su i dalje u Saboru. I smiju se.

I što sad? Nastavit ćemo tjedan za tjedanom čitati iste vijesti. Petnaest uhićenja. Trideset grama. Dva grama. Joint. I svi ćemo kimnuti glavom i reći "eto, policija radi". I nitko neće reći ono što misli — da je cijela ova priča gubljenje vremena, novca i ljudskih života. Da bi ta ista policija mogla raditi na stvarima koje su stvarno opasne. Da bi ti ljudi mogli dobiti pomoć umjesto kazne. Da bi država mogla uštedjeti milijune na sudskim postupcima i zatvorima.

Ali ne. Bolje je imati vijest. Bolje je imati brojku. Bolje je imati petnaest ljudi koji su sad označeni. Jer to izgleda kao da se nešto radi. I svi smo zadovoljni.

Ja nisam. I nadam se da nisi ni ti.

Izvor: fiuman.hr