Petnaest milijuna dolara za zaštitu od krađe identiteta — što je otprilike iznos koji bi u...

U redu, hajde da budemo pošteni — krađa identiteta je stvaran problem. Netko ukrade tvoje podatke, digne kredit u tvoje ime, kupi auto koji nikad nećeš voziti, a ti provedeš pet godina dokazujući banci da nisi ti taj koji je kupio BMW X5 dok si spavao. To nije smiješno. To je jebeno strašno i skupo. Ali evo što je zanimljivo: ova kompanija ne prodaje rješenje za krajnje korisnike. Ona prodaje zaštitu organizacijama. Firmama. Korporacijama. Entitetima koji su, u pravilu, ti koji su propustili zaštititi tvoje podatke na prvom mjestu.

I tu nastaje mali problem u logici.

Jer ako firma plati petnaest milijuna dolara za Series A, a onda plati pretplatu za softver koji štiti od krađe identiteta, to znači da su već priznali da im je sigurnost na razini dječjeg crteža zaključanog u ladicu bez brave. I sad plaćaju nekome drugome da popravi što su sjebali. Nije loš biznis model, mora se priznati. Napraviš nered, pa naplatiš čišćenje. To je kao da zapališ kuhinju, pa otvoriš firmu za gašenje požara. Genijalno. Cinično. Ali genijalno.

Pogledajmo brojke, jer brojke ne lažu — za razliku od pitch deckova. Petnaest milijuna dolara u Series A, vodi GV, što je Google Ventures, što znači jednu stvar: netko u Googleovom venture kapitalu je procijenio da je tržište zaštite od krađe identiteta dovoljno veliko da opravda tu investiciju. A tržište je veliko. Prema nekim procjenama, krađa identiteta košta globalnu ekonomiju stotine milijardi dolara godišnje. Stotine. Milijardi. S 'b'. To je više nego BDP većine država na svijetu.

I sad dolazi jedna francuska kompanija — Francuska, zemlja koja nam je dala kroasane, dobro vino i administrativni sustav toliko kompliciran da bi Kafka rekao "ljudi, malo ste pretjerali" — da riješi problem. MokN. Ime zvuči kao zvuk koji ispuštaš kad se ugušiš dok jedeš kroasan. Ali eto, imaju petnaest milijuna dolara i vjeru investitora da mogu zaustaviti val digitalne krađe.

A val je ogroman. Svaki dan negdje procuri milijun lozinki. Svaki dan netko otvori email koji izgleda kao da ga je poslala banka, a zapravo ga je poslao tip u podrumu u Moldaviji koji je naučio engleski čitajući komentare na YouTubeu. Svaki dan netko klikne na link koji ga vodi na stranicu koja izgleda identično kao PayPal, samo što je PayPal napisan s dva 'a' i krivim fontom. Ljudi su lakovjerni. Ne zato što su glupi, nego zato što je sistem dizajniran da ih prevari. Dizajn interfejsa je postao dizajn prevare.

I tu dolazimo do onog naivnog pitanja koje svi izbjegavaju: ako je tehnologija toliko napredna, zašto ju je tako lako zaobići? Imamo AI koji može napisati pjesmu u stilu Šekspira o usisavaču, ali ne možemo napraviti email klijent koji prepozna očitu prijevaru? Imamo satelite koji mogu pročitati registarske tablice iz orbite, ali banke još uvijek šalju SMS s kodom koji netko može presresti za dvadeset sekundi i pet dolara opreme s AliExpressa?

Ne riječ je o tehnologiji. riječ je o odgovornosti. Dok god je jeftinije platiti osiguranje nego popraviti sigurnost, dok god su kazne za propuste manje od profita koji se ostvari štednjom na zaštiti, dok god je tužba za štetu jeftinija od prevencije — dok god je to tako, kompanije će nastaviti raditi istu stvar. Jer kapitalizam ne nagrađuje sigurnost. Nagrađuje efikasnost. A efikasnost, u ovom kontekstu, znači: "pa dobro, nešto će procuriti, imamo osiguranje."

I zato će MokN vjerojatno biti uspješan. Ne zato što je rješenje bolje od konkurencije, nego zato što je problem namjerno održavan. Kao što čistači tepiha ne žele da prestaneš prolijevati kavu po tepihu. Kao što stomatolozi ne žele da prestaneš jesti šećer. Kao što proizvođači brave ne žele da prestaneš kupovati brave — oni žele da se osjećaš nesigurno, da kupiš još jednu bravu, i još jednu, dok ti cijela kuća ne postane sef u kojem se osjećaš kao zatvorenik.

taj princip. Samo ovdje ne zaključavaš vrata, nego plaćaš nekome da pazi na vrata koja su ostala otvorena jer je netko odlučio da je brže i jeftinije ostaviti ih otvorena nego ih zaključati.

A investitori? Oni nisu glupi. Oni vide trend. Svaka velika korporacija na svijetu ima neki oblik sigurnosnog propusta u zadnjih pet godina. Svaka je platila odštetu, svaka je potrošila milijune na PR da objasni kako im je žao i kako će ubuduće biti bolje. I svaka će, naravno, potrošiti još milijune na rješenje koje dolazi odnekud izvana, umjesto da jednostavno zaposli par ljudi koji znaju što rade i da im da ovlasti da stvarno nešto promijene.

Jer to je problem. Nije tehnologija. Nije manjak rješenja. Problem je što u svakoj firmi postoji netko tko odlučuje o budžetu za sigurnost, i taj netko ima izbor: potrošiti novac na nešto što se ne vidi i ne mjeri, ili potrošiti novac na nešto što donosi profit. I pogodi što? Profit uvijek pobjeđuje. Sve dok gubitak ne postane veći od profita. A tad je već kasno, podatci su već procurili, reputacija je već uništena, a odštete su već isplaćene.

I tu dolazi MokN. Oni su vatrogasci u svijetu koji namjerno pali šume. I zarađivat će. Zarađivat će dok god kompanije ne shvate da je jeftinije spriječiti požar nego ga gasiti. A to, ako me povijest išta naučila, neće se dogoditi. Nikad. Jer ljudi ne uče na tuđim greškama. Uče na svojima. I to samo kad su dovoljno skupe.

Petnaest milijuna dolara je ulog na tu ljudsku glupost. I vjerojatno će se isplatiti. Jer glupost je, za razliku od sigurnosnih protokola, potpuno predvidljiva i uvijek u modi.

Jedina konstanta u sigurnosnoj industriji je sposobnost ljudi da ponove iste greške i plate nekome drugome da ih popravi.

Izvor: tech.eu