Policija zaustavila 24 kamiona, našla 30 prekršaja

Statistika je jebena stvar. Dvadeset i četiri kamiona, trideset prekršaja. To nije inspekcija, to je ratna statistika s terena gdje je pobuna protiv prometnih propisa dosegla razinu organiziranog otpora. Na autocesti A6, u sedam sati, ekipa u plavom otkrila je više prekršaja nego što ima zaustavljenih vozila — matematički nemoguće, logistički impresivno, moralno poražavajuće. Netko je vozio s tako lošim gumama da bi i Formula 1 pozelenjela od zavisti, netko je krivotvorio tahografe s kreativnošću vrijednom bolje namjene, a netko je jednostavno zaboravio da kamioni imaju kočnice. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Kad ti statistika kaže da je prosječni kamion na A6 u petak ujutro imao 1.25 prekršaja, to nije broj — to je dijagnoza. To je kao da odeš liječniku na sistematski i on ti kaže: gospodine, vi imate 1.25 bolesti, ali ne brinite, to je u granicama normale za vašu dob i profesiju. Normalno je da kamioni na hrvatskim autocestama krše propise u prosjeku češće nego što ih poštuju. Normalno je da je tehnička ispravnost vozila luksuz koji si samo rijetki mogu priuštiti. Normalno je da vozači spavaju manje nego što propisi nalažu jer rok isporuke ne čeka, a kazna je jeftinija od poštenog odmora. To nije normalno. To je prihvaćeno. I to je gore.

Pogledajmo malo dublje u tu brojku od trideset prekršaja. Tehnička neispravnost vozila — to nije prekršaj, to je tempirana bomba. Kad kamionu otkažu kočnice na nizbrdici prema Kikovici, neće statistički ured objaviti članak o 1.25 prekršaja po vozilu. Izvještavat će o tonama čelika, dizela i ljudskih ostataka koji su se zaustavili tek u betonskoj ogradi ili, još gore, u putničkom automobilu ispred. Prekršaji vezani uz trajanje upravljanja i propisani odmor — to je tržište koje je odlučilo da je ljudski život jeftiniji od logističkog kašnjenja. Vozač koji je vozio šesnaest sati bez sna nije kriminalac, on je žrtva sustava koji mu plaća po kilometru, a ne po sigurnosti. On je čovjek koji je pristao na vlastitu smrt jer mu je šef rekao da nema druge.

A sad onaj dio koji nikad nećeš pročitati u službenom priopćenju. Tko je vlasnik tih kamiona? Tko je naručio prijevoz? Tko je postavio rok isporuke koji fizički nije moguće ispoštovati bez kršenja svih propisa? Jer kamioni ne voze sami od sebe. Iza svakog zaustavljenog vozila na A6 stoji lanac odluka koje su počele u nekom uredu, u nekoj kompaniji, u nekom sustavu koji je odlučio da je cijena prekršaja — uključujući i onu potencijalnu cijenu ljudskog života — i dalje niža od cijene poštenog poslovanja. Policija je uhvatila izvršitelje. Ali nalogodavci su i dalje na slobodi, sastavljaju sljedeći raspored vožnje.

Ovo nije problem Primorsko-goranske županije. Ovo je problem cijele Hrvatske, cijele Europe, cijele logističke industrije koja je izgradila poslovni model na leđima ljudi koji ne smiju reći ne. Kamionski promet kroz Rijeku i Kvarner nije slučajan — to je posljedica geografije i infrastrukture. Rijeka je luka, Kvarner je prolaz prema jugu, autocesta A6 je kičma koja povezuje sjever i jug. I svaki dan, tisuće kamiona prolaze kroz taj koridor, noseći robu koju smo naručili, koju trebamo, koju želimo. A mi želimo da ta roba stigne brzo, jeftino i bez pitanja. Dok neko tijelo ne iskoči ispred nas na cesti.

Policija je odradila svoj posao. Sedam sati, dvadeset i četiri kamiona, trideset prekršaja. Čestitke. Statistika će otići u godišnje izvješće, netko će se pohvaliti na konferenciji za novinare, a sljedeći petak će taj kamioni, s istim gumama, istim tahografima i istim umornim vozačima, opet proći kroz tunel Tuhobić. Jer sustav nije dizajniran da spriječi prekršaje. Sustav je dizajniran da ih detektira. A detekcija bez prevencije nije ništa drugo nego statistika koja služi kao alibi.

Najgore od svega je što znamo rješenje. Kamioni moraju imati obavezne digitalne tahografe koji se ne mogu krivotvoriti. Kontrole moraju biti češće, kazne veće, a vlasnici kompanija moraju odgovarati za prekršaje svojih vozača. Ali to košta. To košta vrijeme, novac i političku volju. I zato ćemo nastaviti čitati vijesti o 30 prekršaja na 24 kamiona, sve dok jedan od tih kamiona ne postane vijest na naslovnici, a ne u rubrici kronike. Jer tada više neće biti statistike. Bit će broj mrtvih. I taj broj će, kao i uvijek, biti točno jedan veći nego što je trebao biti.

Izvor: fiuman.hr