Poluprovodički bum prodaje nekretnine Južnoj Koreji

Pedeset godina iskustva u industriji naučilo me jednom: kad ministar počne brinuti da će previše novca izazvati probleme, problem je već nastupio. Samo što ga još nisu izmjerili. Južna Koreja upravo prolazi kroz taj trenutak, onaj u kojem se netko iz vlade probudi i shvati da je čipovima izazvana eksplozija likvidnosti — ona ista koju su svi hvalili kao nacionalni uspjeh — sada curi u nekretnine. I to curi kao voda kroz krov koji su sami probušili.

Nije da su pametniji od nas. Samo su brži u dijagnosticiranju vlastitih grešaka.

Pogledajmo što se događa: globalna glad za poluvodičima, potaknuta AI revolucijom koja jede megavat-sate i GPU-e kao da sutra ne postoji, stvorila je u Južnoj Koreji višak novca koji ne zna gdje bi. Samsung, SK Hynix, njihovi dobavljači i svi koji su na bilo koji način povezani s proizvodnjom memorijskih čipova — ljudi su dobili bonuse, dionice, opcije. I sad taj novac traži dom. A u zemlji u kojoj je stan u Seulu skuplji od stana u Manhattanu, dom je uvijek jedan: beton.

Povijest je prepuna ovakvih primjera. Nizozemska je imala tulipane. Amerika je imala dot-com balon. Svaka tehnološka revolucija, prije nego što promijeni svijet, prvo napuše cijenu kvadrata u gradovima gdje se odvija. To nije greška u sustavu — to je sustav. Kad novac dođe brže nego što ga ekonomija može apsorbirati, on pronađe najsigurniju imovinu. Za Korejce, to je stan u Seulu ili Gangnamu. Za nas, to je stan u Zagrebu na Trešnjevci za koji treba prodati bubreg. Ista bolest, drugačiji simptomi.

Ono što je zanimljivo nije sama pojava problema, nego način na koji ga Korejci artikuliraju. Netko u vladi je rekao: "Moramo razmisliti kako će se dobit iz čipova proširiti kroz ekonomiju." To je rečenica koju bi svaka vlada trebala izgovoriti prije nego što krene dijeliti subvencije i poticaje. Ali gotovo nitko ne izgovara. Jer je lakše gledati kako BDP raste i tapšati se po ramenu dok cijene kvadrata ne dosegnu točku u kojoj mladi ljudi odustaju od ideje da će ikada imati svoj dom.

Sjećam se devedesetih, kad smo u Kvarner Netu instalirali prve dial-up servere i ljudi su dolazili s kešom u rukama jer banke nisu znale što je to internet. Novac je dolazio brže nego što smo ga mogli potrošiti na opremu. I što se dogodilo? Investirali smo u nekretnine. Ne zato što smo bili pametni, nego zato što nismo imali bolju ideju. Kad novca ima previše, a pameti premalo, beton je uvijek tu da te spasi od vlastite gluposti.

Južna Koreja nije iznimka. Ona je pravilo.

Ali postoji jedna stvar koju Korejci rade bolje od većine: oni problema ne tretiraju kao sramotu koju treba sakriti, nego kao inženjerski izazov. I to je ključna razlika. Dok hrvatske vlade ignoriraju signale dok ne postanu sirene, Korejci već sad razmišljaju o alatima — porezima na kapitalnu dobit, ograničenjima kreditiranja, možda čak i ciljanim subvencijama za stanovanje. Hoće li uspjeti? Tko zna. Ali barem su probali. Što je više nego što možemo reći za bilo koju našu vladu u posljednjih trideset godina.

Jer evo u čemu je stvar: problem nije u tome što čipovi stvaraju višak novca. Problem je u tome što taj novac nema kamo otići osim u nekretnine. A to nije problem Koreje. To je problem cijelog kapitalizma koji je izgubio vjeru u bilo što osim betona i dionica. Kad investitori više vjeruju zidu od cigle nego inovaciji, sustav je bolesniji nego što itko želi priznati. I lijek neće doći od vlade koja uvodi porez na kupnju stana. Lijek će doći tek kad ljudi ponovno počnu vjerovati da vrijednost može postojati izvan kvadratnog metra.

Do tada, gledat ćemo kako se najpametnija industrija na svijetu bori s najglupljim problemom: što učiniti s novcem koji je zaradila.

Izvor: bloomberg.com