Porezni paušal za iznajmljivače i savjet da odrade koji dan više

Pedeset eura po krevetu godišnje je cifra za koju bi u normalnom svijetu rekli — pa to je džeparac, sitnica, kafa na moru s pogledom na brodove što prolaze. Ali u Hrvatskoj, to je objava rata. Minimalni paušalni porez po krevetu diže se na tu svotu od 2027., i već sad se čuju uzdasi s Krka, Istre i Dalmacije, onaj karakteristični zvuk poput ispušnog ventila na starom bojleru — prvo škljocaj, pa mlaz pare, pa tišina koja nagovještava eksploziju.

Ministar je poručio: razloga za zabrinutost nema, promjene neće imati značajan utjecaj na poslovanje, a malim iznajmljivačima preporučuje da "odrade koji dan više". To je onaj taj ton kojim ti netko kaže da je rak dojke u ranoj fazi zapravo povoljna prilika za promjenu prehrambenih navika. Lijepo, umirujuće, potpuno odvojeno od stvarnosti u kojoj ljudi žive.

Jer hajde sad zamisli scenu. Iznajmljivač s četiri kreveta u apartmanu na Lošinju, koji od juna do septembra iznajmljuje svaki slobodni dan, pere posteljinu u četiri ujutro jer je struja jeftinija, i moli se da mu gosti ne pokradu ručnike. On sad treba "odraditi koji dan više" — što u prijevodu znači: otvoriti apartman i u oktobru, kad temperature padnu na 15 stupnjeva, vjetar duva s Velebita, a turisti dolaze samo ako im platiš smještaj. To nije poslovni savjet. To je vic koji je ispričan na sastanku na kojem nitko nije platio pivu.

Ali najzanimljiviji dio nije cifra. Nije ni savjet. Najzanimljiviji dio je tišina koja prati cijelu priču — potpuni izostanak bilo kakvog objašnjenja o tome kako je došlo do tog iznosa, na osnovu čega je izračunat, i zašto baš 2027. a ne recimo 2026. ili 2030. U normalnoj firmi, kad uvodiš novu cijenu, pošalješ mail s objašnjenjem, grafikonom, prognozom i barem tri izlike. U državi, to izgleda ovako: ministar stane ispred kamere, kaže "ne brinite", i ode na ručak. Nema dokumenta. Nema analize. Nema "evi nam podatci pokazuju". Samo vjera. Ista ona vjera kojom su ljudi 2008. kupovali stanove u Španjolskoj.

I sad dolazimo do ključnog pitanja koje nitko ne postavlja, a trebao bi: ako je ova mjera toliko bezazlena, zašto je najavljena s tri godine odmaka? Tri godine je period u kojem se može izgraditi bolnica, promijeniti vlast, ili izmisliti novi val autocesta. Tri godine je dovoljno dug period da se svi koji se bune smire, zaborave, i prihvate novu realnost kao normalnu. To nije mjera. To je politički trik star koliko i sama politika: uvedi porez sutra, a najavi ga za prekosutra, pa će ljudi biti sretni što nije danas.

Samo što ova igra ima jedan problem. Mali iznajmljivači nisu korporacije. Oni ne mogu prebaciti trošak na cijenu jer tržište neće podnijeti — konkurencija je jebeno jaka, a Booking i Airbnb su već izmiksali marže do kosti. Oni ne mogu optimizirati jer nemaju što optimizirati: četiri kreveta, jedan apartman, jedna sezona. Oni mogu samo uzeti kredit za renovaciju, dignuti cijenu i nadati se da će netko platiti. Ili prodati. I to je, naravno, cilj. Uvijek je cilj.

Jer kad pogledaš širu sliku, ova priča nije o pedeset eura. Ova priča je o strukturnom pomaku. Turizam u Hrvatskoj više nije ono što je bio prije dvadeset godina — nekoliko apartmana uz more, domaći sir na doručku, i gosti koji se vraćaju jer znaju baku. Danas je turizam industrija u kojoj veliki igrači gutaju male, platforme diktiraju uvjete, a država stoji sa strane i povremeno lupi malog po prstima da vidi jel još diše. Paušalni porez je samo još jedan udarac u nizu. Prvi je bio digitalizacija i obavezni fiskalni uređaji. Drugi je bio Zakon o turističkom zemljištu. Treći je ovo. I svaki put se čuje ista pjesma: "ne brinite, odradite koji dan više".

A najgore od svega je što ministar nije u krivu. Ne u smislu da je u pravu, nego u smislu da je njegov savjet apsolutno beskoristan na način na koji je beskorisno reći čovjeku koji tone da "malo jače mrdni rukama". Da, tehnički je točno. Da, ako odradi koji dan više, možda će zaraditi tih pedeset eura. Ali pitanje nije može li fizički odraditi više dana. Pitanje je postoji li uopće potražnja za tim danima. Pitanje je hoće li mu gost platiti dovoljno da pokrije režije, porez i vlastitu plaću. Pitanje je zašto bi itko uopće iznajmljivao u oktobru na Krku kad može u Grčkoj na Kreti za iste pare.

I tu dolazimo do suštine. Ovaj savjet nije namijenjen iznajmljivačima. Namijenjen je medijima. Da imaju što prenijeti. Da se stvori privid da se nešto radi. Da se zakamuflira činjenica da je cijela porezna politika u turizmu improvizacija na razini srednjoškolskog projekta iz matematike — imamo broj, nemamo pojma odakle, ali izgleda dobro na papiru.

A najsmješnije u cijeloj priči je što će za tri godine, kad porez stupi na snagu, svi već pričati o nečem drugom. O novom porezu na kratkoročni najam. O obaveznoj turističkoj članarini. O digitalnoj pristojbi za Airbnb. Uvijek će biti nešto novo. Uvijek će biti netko tko će reći "ne brinite". I uvijek će mali iznajmljivači stiskati zube, brojati kune, i pitati se jesu li trebali ostati u Njemačkoj raditi u tvornici.

Jer jedino što je sigurno u hrvatskom turizmu je nesigurnost. I jedino što je predvidivo je da će uvijek biti netko tko će ti reći da odradiš koji dan više — dok ti taj ljudi nikad u životu nisu pospremili apartman, oprali wc šolju, ili izdržali tjedan dana s gostom koji se žali da mu je more slano.

Izvor: riportal.net.hr