Povratak na ulaganja u AI je kao mjerenje temperature ribi: svi znaju da je voda topla, ali nitko...

Pedeset milijardi dolara je otprilike iznos koji su kompanije ulile u infrastrukturu za AI u posljednjih godinu dana, a povrat na to ulaganje mjeri se metrikama koje bi i najstrpljiviji knjigovođa proglasio kreativnom fikcijom. Govorimo o tokenmaxxingu, što je termin koji zvuči kao naziv porno filma iz 90-ih, a zapravo opisuje praksu gdje se uspjeh AI sustava mjeri brojem tokena koje generira, a ne brojem problema koje rješava. To je kao da ocjenjuješ restoran prema broju tanjura koje konobar donese na stol, bez obzira na to je li hrana jestiva ili je u pitanju industrijska pasta za cipele servira na porculanu.

Konzultantske kuće, one iste koje su nam 2015. prodavale blockchain, a 2019. digitalnu transformaciju, sada su otkrile da je ključna metrika "produktivnost inženjera" i da se ROI na AI mjeri u "uštedenim satima". Ljudi moji, ušteđeni sati ne postoje. Postoji samo razlika između onoga što si platio i onoga što si dobio, a ako je ta razlika negativna, nijedna PowerPoint prezentacija s logaritamskom skalom to neće promijeniti. Vidio sam dovoljno startupa koji su gurali "AI-native" u opise poslova da znam: kad firma krene mjeriti "kulturu inovacije", to je znak da je inovacija odavno umrla i da su je pokopali u dvorištu iza server sobe.

Najbolji dio cijele priče je način na koji se ROI na AI obračunava u financijskim izvještajima. Kompanija potroši 200 milijuna dolara na GPU-ove, zaposli 40 ljudi koji će ih održavati, plati struju koja bi mogla napajati mali gradić, i onda u kvartalnom izvještaju napiše da je "strateški pozicionirana za dugoročno stvaranje vrijednosti". To nije računovodstvo, to je poezija za ljude koji ne razumiju brojeve. Ako bih ja tako vodio Kvarner Net, ispričao bih vam kako je svaki prekinuti poziv zapravo "prilika za jačanje odnosa s korisnikom" i kako je svaki pad servera "trenutak za refleksiju o skalabilnosti infrastrukture".

Postavlja se pitanje koje nitko od ozbiljnih ljudi ne postavlja, jer je previše jednostavno: ako je AI toliko produktivan, zašto ga mjeriš u tokenima umjesto u novcu? Odgovor je jadan, ali istinit: zato što brojke u dolarima ne funkcioniraju. Tokeni su floskula koja omogućava da se gubici prikažu kao rast, a rast kao strategija. To je kao da ti konobar na kraju večere donese račun na kojem piše "broj zalogaja: 85" umjesto cijene, jer se boji da ćeš se onesvijestiti kad vidiš da si platio 400 eura za juhu od bundeve i pola piletine.

U međuvremenu, svi se prave pametni. Direktori pričaju o "AI transformaciji" kao da je to religija, a ne troškovna stavka. Uređi za upravljanje projektima izdaju izvještaje o "zrelosti AI sposobnosti" koji su manje konkretni od horoskopa. A oni koji su stvarno uložili novac, oni koji su potpisali čekove, sjede u svojim uredima i gledaju u dashboarde koji prikazuju "uštede" koje nitko ne može verificirati, jer su "uštede" definirane kao "vrijeme koje smo zamislili da bismo potrošili da nismo koristili AI". To je fikcija dostojna Nobelove nagrade za ekonomiju, samo što Nobelovu nagradu ne dijeli kompanija koja prodaje AI alate.

Povijest nas uči da su sve tehnološke revolucije prolazile kroz fazu u kojoj su ljudi mjerili pogrešne stvari. U ranim danima interneta, mjerili smo broj korisnika, a ne broj transakcija. U eri mobitela, mjerili smo broj pretplatnika, a ne prihod po korisniku. Sada mjerimo tokene, GPU sate i "AI pismenost" zaposlenika, a sve to zajedno ne odgovara na jedino pitanje koje se postavlja: donosi li ovo više novca nego što košta? Odgovor je, za 90 posto kompanija, ne. Ali to je neugodna istina, a u svijetu gdje se neugodne istine zamjenjuju ugodnim metrikama, istina je postala roba koju nitko ne želi kupiti.

U međuvremenu, postoji cijela industrija koja živi od toga da vam proda mjerni instrument za nešto što se ne može izmjeriti. Konzultanti prodaju "AI strategije" koje su kopije prošlogodišnjih "digitalnih strategija", samo s drugim nazivom. Tvrtke za istraživanje tržišta objavljuju izvještaje o "AI učinku" koji su pisali ljudi koji nikad nisu vidjeli produkcijski AI sustav u životu. A na kraju lanca, tu si ti, jadni menadžer, koji mora objasniti upravi zašto je potrošio tri milijuna eura na nešto što ne može dokazati da radi. I zato izmišljaš metriku. Zato kažeš da je "produktivnost porasla za 23 posto" i nadaš se da nitko neće pitati kako si to izmjerio. Nitko ne pita. Svi se boje da će pitanje otkriti koliko malo znaju.

Najgore od svega je što postoji i drugi ekstrem: kompanije koje su stvarno uspjele iskoristiti AI za konkretne stvari, ali njihove priče se gube u moru bullshita. Negdje postoji tvornica koja koristi AI za optimizaciju logistike i stvarno štedi 15 posto na gorivu. Negdje postoji bolnica koja koristi AI za analizu slika i stvarno otkriva karcinome ranije. Ali te priče nisu zanimljive, jer ne uključuju egzistencijalne izjave o budućnosti čovječanstva. Zato imamo uredske ratove o tome koji je LLM bolji, umjesto rasprave o tome koji problemi se stvarno rješavaju. To je kao da raspravljaš o tome koji je bager ljepši, umjesto da pitaš je li iskopana rupa uopće tamo gdje treba biti.

I tako se vrtimo u krug. Svaki kvartal ista priča: investicije rastu, prihodi stagniraju, a "metrika uspjeha" se mijenja dovoljno često da nitko ne primijeti da se ništa ne događa. Tokenmaxxing će zamijeniti nešto drugo, možda "agent efficiency" ili "workflow throughput", i svi će klimati glavom kao da je to napredak. A ispod svega, kao i uvijek, leži jednostavna istina koju smo znali još 1996. kad smo spajali ljude na internet preko modema od 56k: tehnologija vrijedi točno onoliko koliko netko plati za nju, a ako nitko ne plaća, onda je to hobi, a ne biznis. Razlika između hobjja i biznisa je u tome što hobi financiraš iz vlastitog džepa, a biznis financira netko drugi. U svijetu AI-ja, svi se nadaju da će netko drugi platiti račun. Do sada je taj netko bio investitor koji vjeruje u priču. Pitanje je koliko će još dugo vjerovati, prije nego što zatraži da vidi brojke koje se ne mogu objasniti kreativnim tumačenjem stvarnosti.

U međuvremenu, mi ostali, koji smo preživjeli dot-com balon, telecom krah i kripto zimu, gledamo ovaj cirkus s mješavinom dosade i divljenja. Dosade, jer smo vidjeli sve ovo prije. Divljenja, jer je svaka generacija uspjela nadmašiti prethodnu u količini samouvjerenosti po jedinici stvarnog znanja. Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: economist.com