Pravda je pobijedila, kaže

U svijetu gdje se odluke o otkazima često donose brzinom kojom se gasi upaljeno svjetlo u praznoj sobi, ova priča miriše na nešto dublje, nešto trulje od običnog kadrovskog nesporazuma. Jer kad bolnica — institucija čiji je jedini posao briga o ljudima — krene ratovati protiv vlastitog liječnika, to nije samo loš menadžment. To je simptom. Dijagnoza koju bi svaki student medicine prepoznao: sustavna infekcija koja se širi od upravljačkog sloja prema dolje, dok pacijenti — doslovni i figurativni — čekaju u hodniku i nadaju se da će netko preživjeti.

Naravno, svi znamo kako to funkcionira. Netko se usudi reći istinu, ili još gore, usudi se biti kompetentan na mjestu gdje kompetencija prijeti onima koji su na pozicijama isključivo zato što su dovoljno dugo sjedili u istom uredu. Pokušali su je slomiti, kaže. To nije metafora. To je opis procedure. Prvo dolaze anonimne prijave, pa izvješća koja nitko nije čitao, pa sastanci na kojima se odlučuje unaprijed, pa otkaz. I onda — četiri godine tišine dok se kotrlja sudski mlinski kamen koji melje sporo, ali iznimno precizno.

Ovdje nije riječ samo o jednoj liječnici. Riječ je o obrascu koji se ponavlja u svakoj instituciji koja je dovoljno velika da ima vlastitu birokraciju. U bolnicama, u fakultetima, u državnim firmama, u komunalnim poduzećima — svugdje gdje postoji hijerarhija koja se hrani sama sobom, pojavit će se netko tko misli da može gaziti druge jer ima pečat i titulu. I svaki put, kad takav netko izgubi na sudu, mediji napišu članak, javnost se zgrozi, i sve se vrati na staro dok sljedeći slučaj ne eksplodira.

A najgore od svega je što ovakve presude ne mijenjaju sustav. One su samo flaster na arterijskom krvarenju. Pravda je pobijedila za Ingrid Belac-Lovasić, da. Ali koliko je drugih liječnika, medicinskih sestara, tehničara, običnih ljudi koji su ušutkani, pregaženi, izbačeni, i nisu imali četiri godine, dvije instance, ni medijsku podršku da dokažu ono što svi već znaju — da su bili žrtve, ne krivci?

Kad bi sustav funkcionirao, ovakve stvari ne bi završavale na sudu. Završavale bi u uredu ravnatelja, gdje bi netko rekao: "Ovo je greška, ispričavam se, vraćamo vas na posao sutra." Ali to se ne događa, jer priznati grešku u hrvatskom javnom sektoru nije samo administrativni problem — to je egzistencijalna kriza. Jer ako priznaš da si pogriješio u otkazu, moraš priznati i da si lagao u izvješću, i da si namještao sastanke, i da si uništavao karijeru čovjeku koji je radio svoj posao bolje od tebe. Lakše je ići na sud. Lakše je potrošiti stotine tisuća kuna poreznih obveznika na odvjetnike koji će braniti neobranjivo. Lakše je izgubiti, nego priznati.

I zato će se ova priča ponoviti. Sljedeći tjedan, sljedeći mjesec, sljedeće godine. Netko drugi, druga bolnica, druga firma, taj obrazac. Pravda će pobijediti, opet. I opet. I opet. Dok ne shvatimo da pravda ne bi trebala biti sport u kojem se bodovi broje na sudu, nego podrazumijevana stvar u svakodnevnom poslovanju. Dok ne shvatimo da je jedini način da se ovakve stvari prestanu događati — da ljudi koji ih rade više ne budu na pozicijama da ih rade.

Ali to se neće dogoditi. Jer sustav se hrani sam sobom, a ljudi koji ga pokreću su taj oni koji su ga stvorili. I tako će biti, dok netko, negdje, ne odluči da je dosta. Možda baš ova presuda bude taj početak kraja. Možda.

Ali ne bih se kladio.

Izvor: riportal.net.hr