Psi preživjeli na Učki uspješno se oporavljaju: tražimo novo zemljište za azil

Tri psa, pronađena u ormaru, sada su u azilu. Svi su udomljeni, no priča se tu ne završava. Azil za pse u Viškovu hitno treba novo zemljište. To je realnost. Psi su, navodno, naučili na teške uvjete, ali ono što se zapravo događa je daleko od romantične priče o preživljavanju. U Hrvatskoj, gdje se životinje često tretiraju kao nevažni dodaci u našim životima, takve situacije postaju svakodnevne. I dok se mi pretvaramo da smo kulturni narodi, pasji život je često u rukama onih koji nemaju razumijevanja za njihove potrebe.

Ovi psi, koji su preživjeli u surovim uvjetima, sada se suočavaju s novim izazovima. Pronađeni su u skučenom ormaru, i kako stvari stoje, očigledno su naučili da bude gladni i žude za vodom. Ne, ovo nije horor film o preživljavanju, već stvarnost koja nas okružuje. Činjenica da su ovi psi morali spavati zajedno, unatoč tome što im je pružena mogućnost da se razdvoje, daje dodatnu perspektivu o tome koliko je situacija u azilu ozbiljna.

Azil za pse nije glamurozan, to je više poput hitne pomoći za životinje koje su prošle kroz pakao. U Hrvatskoj se, nažalost, zaboravlja na važnost prostora i resursa koji su potrebni za brigu o tim bićima. Psi, kao i ljudi, trebaju prostor, ljubav i pažnju. I kada se nađu u situacijama kao što je ova, postaje jasno da je sustav zakazao. U zemlji gdje se na životinje gleda kao na imovinu, a ne kao na živa bića, teško je očekivati promjene.

Svi pričaju o zaštiti životinja, ali kada dođe do akcije, svi se povuku. Organizacije koje se bave zaštitom životinja često su preopterećene. U ovom slučaju, Azil za pse u Viškovu je postao žrtva vlastitih ambicija bez odgovarajuće podrške. Kako uopće očekujemo da se nešto promijeni bez konkretnih koraka i sustavne podrške? Ili ćemo samo čekati da se još jedna generacija pasa zadrži u ormarima, umjesto da im pružimo priliku za normalan život?

Možda je vrijeme da se postavi pitanje: koliko prostora, resursa i ljudske empatije doista trebamo da bismo osigurali bolji život za životinje koje nemaju glas? Ako smo u stanju potrošiti milijarde na vojne projekte ili tehnologiju koja će nas učiniti "pametnijima", zašto ne investiramo u nešto što bi moglo donijeti pravu promjenu? Psihološki, ti psi su sada u procesu oporavka, ali fizički su i dalje zarobljeni u sistemu koji ih ne prepoznaje kao vrijedne.

Ono što je najzanimljivije u ovoj situaciji jest da se često zaboravlja da su životinje odraz našeg društva. Ako ne možemo brinuti o njima, kako možemo očekivati da ćemo se brinuti jedni o drugima? Ova situacija s psima na Učki je samo kap u moru, ali kap koja bi mogla izazvati val promjena. Novi prostor za azil nije samo fizičko rješenje; to je simbol nade za sve one koji su zaboravljeni.

Dok se psi oporavljaju, postavlja se pitanje – hoćemo li mi, kao zajednica, učiniti ono što je potrebno da se osigura da drugi psi ne završe u sličnim okolnostima? Ili ćemo samo mirno promatrati dok se neki drugi psi bore za svoj opstanak? Priče o tim psima su više od samo vijesti; one su ogledalo našeg društva i naših vrijednosti. I dok se svi mi trudimo da budemo bolji, trebali bismo se zapitati: koliko smo zapravo spremni učiniti za one koji ne mogu govoriti?

Izvor: riportal.net.hr