Robotika je trideset godina rješavala pogrešan problem, a rješenje je cijelo vrijeme bilo u vrtu.

Postoji nešto gotovo dirljivo u načinu na koji ljudi iz Silicijske doline zamišljaju budućnost robotike. To je svijet u kojem humanoidni strojevi od titanija i litijskih baterija šeću među nama, govore pet jezika, kuhaju kavu i — ako je vjerovati poslovnim planovima — zamjenjuju radnu snagu u skladištima od Rotterdama do Singapura. Taj svijet izgleda kao reklama za osiguranje. Svijetli podovi. Nema prašine. Nema vlage. Nema korova. Nema ničega što bi podsjetilo da planeta na kojoj ti roboti trebaju raditi nije sterilna laboratorijska soba nego blatnjava, nepredvidiva, vlažna i frustrirajuća stvarnost.

I onda dođe žena koja kaže: ma pusti to. Pogledaj u vrt.

Barbara Mazzolai je talijanska roboticistkinja koja već godinama radi nešto što većina njezine industrije smatra egzotičnim hobijem, a ne ozbiljnom znanošću. Ona gradi robote koji izgledaju kao korijenje. Kao lignje. Kao puzavice. Organizmi koji nemaju motor od 200 vata, nemaju čelik, nemaju precizne zupčanike, nemaju ništa od onoga što inženjer iz Bostonske dinamike smatra svetim. I upravo zato je zanimljiva. Jer ono što ona predlaže nije samo novi dizajn robota — to je cijela jedna nova kategorija, nova disciplina, novi način razmišljanja o tome što stroj uopće jest.

Ako ti to zvuči kao još jedna priča o biomimikriji, duboko dišeš i spremaš se za još jedan TED talk o pčelama, razumijem te. Biomimikrija je postala ono što je mindfulness postao u korporativnoj kulturi: riječ koju svi koriste, nitko ne razumije, i svi se pretvaraju da je implementiraju. Ali Mazzolai ne govori o tome da kopira oblik lista da bi napravio ventilator. Ona govori o nečemu mnogo radikalnijem — o tome da robot ne mora biti čvrst, ne mora biti brz, ne mora biti precizan, i ne mora uopće izgledati kao bilo što što je Hollywood ikad izmislio.

Njezin rad se vrti oko mekih materijala, oko struktura koje rastu a ne sklapaju se, oko kretanja koje se ne temelji na motorima nego na tlaku, fleksiji, upijanju vode. To zvuči kao znanstvena fantastika, ali nije. To je, zapravo, inženjering koji je bliži biologiji nego strojarstvu, i to je upravo ono što ga čini tako neugodnim za industriju koja je izgradila cijeli ekosustav — dobavljače, standarde, investitore, patentne odvjetnike — na pretpostavci da je robot čvrsta stvar koja se kreće po ravnoj podlozi.

E sad, postoji razlog zašto ova vrsta robotike nije postala mainstream. I nije riječ o tome da je tehnologija loša. Riječ je o tome da se ne uklapa u poslovni model. Mekani robot koji gmiže kroz zemlju neće zamijeniti radnika u Amazonovom skladištu. Neće voziti kamion. Neće dostavljati pizzu. Neće se pojaviti u pitch decku koji traži dvije milijarde dolara procjene. Ono što će raditi je — poljoprivreda. Praćenje tla. Revitalizacija kontaminiranih površina. Istraživanje podzemnih ekosustava. Stvari koje su spore, nevidljive, i koje nikoga ne zanimaju dok nešto ne pukne.

I upravo tu leži ironija koju vrijedi izgovoriti naglas: industrija koja se hvali time da rješava najveće probleme čovječanstva ignorira cijelu kategoriju rješenja zato što se ne skaliraju dovoljno brzo za venture capital. Robot koji puzi kroz zemlju brzinom od dva centimetra na sat neće napraviti exit u pet godina. Ali će možda napraviti nešto što niti jedan humanoidni robot neće — preživjeti u stvarnom svijetu bez nadzora, bez struje iz utičnice, bez tima inženjera koji ga resetiraju svakih šest sati.

Sjetim se vlastitog iskustva iz devedesetih, kad sam gradio mreže po Kvarnerskim otocima. Ljudi su tada govorili o tome kako treba postaviti optiku, kako treba ići u brzinu, kako je budućnost u propusnosti. A onda bi došla bura, vlaga bi ušla u spojeve, i sve što je bilo "napredno" prestalo bi raditi u roku od jednog tjedna. Ono što je preživjelo nije bilo najbrže ni najskuplje — bilo je ono što je bilo prilagođeno uvjetima. Ista lekcija, trideset godina kasnije, vrijedi za robotiku. Priroda ne bira najjače. Bira najprilagođenije. I to je jedina stvar koju je evolucija dokazala u četiri milijarde godina, dok je čovjek u zadnjih pedeset godina pokušao dokazati suprotno.

Ono što Mazzolai zapravo predlaže nije samo nova vrsta robota. To je nova vrsta mjerila. U svijetu u kojem se uspjeh mjeri u milijardama dolara i brzini skaliranja, ona predlaže da mjerimo nešto drugo — koliko dugo stroj može raditi bez ljudske intervencije, koliko malo energije troši, koliko se dobro prilagođava okolini koja se mijenja. To su metrički sustavi koji neće privući ni jedan jedini dolar iz Sand Hill Roada. Ali će možda privući nešto važnije — pažnju ljudi koji rade na problemima koji neće nestati za pet godina.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba nuklearka i pet godina da nauči razliku između psa i muffina — a korijenje u dvorištu to zna od prvog dana?

Postoji nešto gotovo uvredljivo u načinu na koji tehnološka industrija tretira prirodu. Priroda je izvor inspiracije, kažu. Priroda je "R&D odjel koji radi već milijardu godina", kažu. I onda uzmu jedan list, naprave od njega senzor, patentiraju ga, i prodaju kao revoluciju. Ali prava lekcija iz prirode nije u obliku lista. Lekcija je u tome da priroda ne gradi monokulture. Ne optimizira za jednu funkciju. Ne skalira beskonačno. Ne traži unicorn. Radi s onim što ima, gdje je, i koliko dugo treba.

Mazzolai to očito razumije. Pitanje je samo hoće li je industrija saslušati ili će je, kao i svakoga tko predloži da se uspori, gurnuti u rubni program na konferenciji u Las Vegasu, između panela o kvantnim računalima i predavanja o tome kako AI rješava klimatske promjene dok troši vodu kao mala država.

Njezin rad je važan ne zato što će zamijeniti humanoidne robote. Važan je zato što pokazuje da postoji cijeli svijet rješenja koja ne stanu u pitch deck od deset slajdova. Svijet u kojem se inženjerstvo mjeri u desetljećima, a ne kvartalima. Svijet u kojem robot ne mora izgledati kao čovjek da bi bio koristan — i u kojem najpametnija stvar koju možeš napraviti nije kopirati čovjeka, nego kopirati ono što je preživjelo milijune godina bez ijednog investitora.

To je, na kraju, jedina prava konkurencija Silicijskoj dolini. Ne Kina. Ne Europa. Ne regulativa. Priroda. Koja ne traži exit, ne traži valuaciju, i ne traži da je netko razumije. Samo nastavlja raditi.

Budućnost robotike neće doći iz laboratorija s klimom. Doći će iz vrtla, iz blata, iz korijena koji nitko ne gleda. I kada dođe, nitko je neće prepoznati — jer neće izgledati kao robot. Izgledat će kao nešto što je oduvijek bilo tu.

Izvor: spectrum.ieee.org