Šesnaest milijardi dolara za jedan data centar u Michiganu

Šesnaest milijardi dolara. Za usporedbu, to je otprilike pola onoga što je Hrvatska dobila iz EU fondova u cijelom jednom programskom razdoblju, samo što su ti fondovi išli na ceste, škole i vrtiće, a ovo ide na kutiju koja će trošiti struje kao mali grad i proizvoditi toplinu koju bi mogao iskoristiti da zagriješ cijeli Rijeku — ali nećeš, jer je to "otpadna toplina" i nema tko da je plati. Data centri su čudne životinje: izgledaju kao tvornice budućnosti, a funkcioniraju kao ogromni radijatori koji slučajno izvršavaju kod.

A ono što je zanimljivije od samog iznosa je činjenica da su pregovori trajali mjesecima, stop-start, kao da netko nije bio siguran hoće li se isplatiti. I na kraju su se dogovorili. To je dio koji najviše govori o stanju industrije: čak i kad imaš šesnaest milijardi dolara, čak i kad si Oracle, čak i kad ti država Michigan vjerojatno servira subvencije na srebrnom pladnju — investitori oklijevaju. Ne zato što ne vjeruju u tehnologiju, nego zato što su shvatili da je ova igra postala preskupa čak i za one koji su navikli bacati novac u vatru.

Jer data centar od šesnaest milijardi nije samo zgradu. To je dogovor s lokalnom elektroprivredom koji traje dvadeset godina, to je osiguranje opskrbe energijom koje bi moglo ostaviti susjedne gradove u mraku kad mreža zakaže, to je politički kapital koji se troši na obećanja o radnim mjestima koja će se uglavnom sastojati od mijenjanja filtera i gledanja u monitor. I sve to u državi koja je nekad bila sinonim za automobilsku industriju, a sad postaje sinonim za nešto što troši struju i proizvodi ništa opipljivo — osim ako ne računaš API pozive kao opipljivo.

Ono što me najviše zabavlja u cijeloj ovoj priči je naivnost s kojom se takve vijesti primaju u krugovima koji bi trebali znati bolje. "Gle, Oracle ulaže šesnaest milijardi, to je super vijest za cloud, za AI, za budućnost!" Kao da je budućnost nešto što se kupuje u komadu, kao da ćeš dobiti bolji ChatGPT samo zato što je netko izgradio veću zgradu. Data centri su infrastruktura, nisu proizvod. To je kao da kažeš da je autocesta super vijest za promet — autocesta jest super vijest za promet, ali ako nemaš auto, ne ideš nikamo. Isto tako, data centar od šesnaest milijardi neće ti pomoći ako tvoj startup nema proizvod koji ljudi žele koristiti.

Ali najbolji dio dolazi na kraju. Pregovori su trajali mjesecima. Stop-start. Kao da je netko rekao: "Čuj, šesnaest milijardi je puno, jel' možemo malo spustiti?" I onda su na kraju ipak potpisali. To nije znak povjerenja u tržište, to je znak da su investitori shvatili da je ovo jedina igra u gradu. Ili igraš, ili si vani. I tako smo došli do točke gdje je šesnaest milijardi dolara normalna cijena za ulaznicu u kazino koji se zove "oblak".

A pitanje koje nitko ne postavlja, a trebao bi, jest: što se događa kad taj data centar postane zastario za pet godina? Jer u tech industriji, pet godina je vječnost. Serveri koje danas ugrađuju bit će smeće prije nego što se kredit otplati. A onda će trebati novih šesnaest milijardi za nadogradnju. I tako u krug. Dok ne shvatiš da si izgradio financijsku piramidu koja se drži na vjerovanju da će potražnja za računalnom snagom rasti brže od kamata na dug.

I tako smo opet izumili kotač. Ovaj put s pretplatom i uvjetima korištenja od 47 stranica.

Izvor: bloomberg.com