Šezdeset tisuća eura je iznos koji u Hrvatskoj kupuje sigurnost da ti pokos iznad plaže neće...

Apsurd nije u iznosu, nego u ritualu. Ritual uključuje putovanje gradonačelnika u Zagreb, primopredaju odluke u ministarstvu, službenu fotografiju i vjerojatno neku vrstu ceremonijalnog rukovanja koje simbolizira prijenos sredstava iz jednog dijela birokracije u drugi. Cijeli taj balet troškova, vremena i ljudskih resursa da bi se dobila svota koja bi u privatnom sektoru bila srednjeročna investicija za popravak krova na skladištu. To je ekonomija bespovratnih sredstava u mikro formatu: ogroman napor za relativno mali ishod, ali s neizbježnom političkom nagradom koja se ne mjeri u kvadratnim metrima sanirane šetnice, nego u broju naslova u lokalnim novinama. Javna uprava postaje mašinerija za generiranje povoda za press release, a infrastruktura je samo sporedni produkt tog procesa. Pitam se koliko košta samo taj administrativni proces — putni troškovi, sati zaposlenika koji pripremaju dokumentaciju, troškovi oglašavanja javnog poziva. Da li je možda 20% tih 60.000 eura otišlo na to da se 60.000 eura uopće dodijeli?

Ovdje se pojavljuje onaj klasični Cunk moment: ako je ovo pomorsko dobro u 'općoj upotrebi', što točno znači da država daje novac gradu da popravi nešto što je već u općoj upotrebi? Nije li to kao da ti stanodavac naplati najamninu, a onda ti da dio novca natrag pod uvjetom da sam popraviš procurile slavine koje je on dužan održavati? Cijela filozofija 'bespovratnih sredstava' za osnovnu infrastrukturu je blagi oblik institucionaliziranog gaslightinga. Građaninu se prodaje priča da je nešto besplatno, da je to 'povrat iz EU' ili 'briga države', dok se istovremeno iz njegovih poreza financira ogroman aparat koji taj novac kružno troši. Šezdeset tisuća eura nije poklon. To je povrat dijela onoga što je već uzeto, uz ogroman operativni gubitak i s naglašenom potrebom za zahvalnošću. To je najgori mogući model pretplate: plaćaš punu cijenu, dobiješ uslugu s kašnjenjem i lošijeg kvaliteta, a moraš biti i grateful što je uopće došlo.

Usporedbe radi, u tech svijetu, šezdeset tisuća eura je plata za jednog solidnog senior software inženjera na tri mjeseca u Zapadnoj Europi. Za taj iznos, neki startup može angažirati tim freelancera da mu napravi MVP aplikacije koja potencijalno može generirati prihod. U Opatiji, to je iznos koji će, nakon što se oduzme PDV, troškovi projektantske dokumentacije, nadzora i svega ostalog, vjerojatno rezultirati s nekoliko desetaka metara obnovljenog rubnjaka i možda novim rukohvatima. Ne kažem da to nije potrebno. Kažem da je omjer uloženog truda, vremena i javne pažnje prema konačnom društvenom dobitku toliko bizarno nepovoljan da bi to u bilo kojoj profitnoj organizaciji bilo smatrano strahovitim promašajem. Ali u ekonomiji javnih sredstava, uspjeh se ne mjeri učinkovitošću, nego činjenicom da su sredstva 'apsorbirana' i da je projekt 'proveden'. To je ekvivalent tome da kažeš da je uspješno popio čašu vode jer nisi prolio ni kapi, zanemarujući činjenicu da ti je trebalo sat vremena i tri alata da je dođeš do usta.

Postoji tu i jedna tiha, jeziva paralela s tech industrijom i njenom opsesijom 'megaprojektima'. Dok se Altman lomi za sedam trilijuna dolara za čipove, a Musk sanja o arkologijama na Marsu, lokalna zajednica se bori da osigura da joj se šetnica uz more ne uruši pod noge turistima. Dva ekstrema istog sindroma: fascinacija grandioznim, dok se osnovno održava tek toliko da ne propadne. Samo što u jednom slučaju rizik od neuspjeha rezultira gubitkom fantastičnih suma investicijskog kapitala, a u drugom potencijalnom ljudskom tragedijom koja nikad neće biti dovoljno spektakularna za naslovnicu. Oba sistema vrednuju pogrešne stvari. Jedan vrednuje scale i disruptive potential, a drugi vrednuje provedbu procedure i političku vidljivost. Nitko ne vrednuje jednostavno, dosadno, kontinuirano i kvalitetno održavanje onoga što već postoji.

Što se tiče same Opatije i njenog turističkog proizvoda, ovo je zapravo vrlo jeftino osiguranje. Šezdeset tisuća eura je manje od cijene jedne luksuzne apartmanske jedinice u novoj zgradi na obali. Jedan ozbiljan sudski spor zbog povrede od padajućeg betona mogao bi koštati više. U tom smislu, ovo je čak i racionalan potez. Ali opet, tu se vraćamo na onu temeljnu dijagnozu: mi popravljamo stvari tek kada dosegnu točku neposrednog kolapsa i pravne odgovornosti. Preventiva, sustavno planiranje, ciklus održavanja — to su koncepti za koje nemamo budžetske linije, niti političku volju. Naš model je 'čekaj da se skoro sruši, onda traži hitna bespovratna sredstva, organiziraj ceremoniju i proglasi uspjeh'. To nije upravljanje. To je administrativno gašenje požara, dok stojiš pored spremnika goriva.

I tako, šetnica će biti sanirana. Fotografije će biti objavljene. Svi će na godinu dana biti sigurni. A onda će se proces ponoviti na drugom djelu obale, jer more ne prestaje nagrizati, a beton ne prestaje starijeti. Vječiti krug, financiran pojedinačnim dobitcima na lutriji javnih poziva. Možda je to najtočnija metafora za naš odnos s javnim dobrima: ne gradimo zidove koji traju, već vječito popravljamo pukotine, slaveći svaki zalogaj žbuke kao veliku pobjedu. A more, naravno, ništa ne slavi. Samo nastavlja udarati.

Izvor: fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr

Izvor: www.fiuman.hr