Sigurnosni stručnjaci masovno bježe iz struke

Gotovo polovica ljudi koji čuvaju tvoje podatke razmišlja o odlasku. Ne zato što su nesposobni, ne zato što je posao pretežak, nego zato što je postao nemoguć. Kao da si zaposlio vatrogasca pa mu svaki dan pališ kuću da vidiš hoće li dovoljno brzo reagirati.

Istraživanje koje je obuhvatilo tisuće sigurnosnih profesionalaca diljem svijeta pokazuje nešto što svatko tko je ikad radio u IT-u osjeća u kostima: ljudi su iscrpljeni. Ne fizički — mentalno. Emocionalno. Na način koji se ne liječi slobodnim vikendom niti boljim kavom iz aparata.

Problem je jednostavan, a rješenje ne postoji jer ga nitko ne želi platiti. Sigurnost u današnjem tech svijetu je kao da si šahist koji igra protiv stotinu protivnika istovremeno, a svaki od njih ima pravo mijenjati pravila usred partije. Dok ti krpaš rupu u Windowsima, netko je već našao tri nove u Linux kernelu. Dok implementiraš MFA, već postoji exploit koji ga zaobilazi. Dok objašnjavaš menadžmentu zašto treba uložiti u sigurnost, hakeri su već ušli kroz vrata koja je netko ostavio otvorena prije tri godine.

Ali najgore nije tehničko. Najgore je ljudsko.

Jer sigurnosni stručnjak je u svakoj kompaniji onaj koji mora reći "ne". Ne možemo implementirati tu značajku, ne možemo spojiti taj API, ne možemo pustiti tu aplikaciju u produkciju. I dok developeri dobijaju aplauz za nove featuree i bonuse za brzinu isporuke, sigurnosni tim dobija mržnju i etiketu "uskog grla". Trideset godina u IT-u, od prvih dana Kvarner Neta i modema koji su zviždali kao ludi kitovi, i uvijek ista priča: sigurnost je dosadna dok ne pukne, a kad pukne, kriv je onaj koji je upozoravao.

Pola ljudi koji razmišljaju o odlasku ne žele napustiti sigurnost. Žele napustiti okruženje u kojem su jedini koji vide problem, a odgovornost imaju bez ovlasti. Kao da si brodski inženjer koji vidi da motor kuca, ali kapetan kaže "plovi dalje, imamo rokove". I onda kad motor eksplodira, ti si kriv što ga nisi popravio.

Kompanije su shvatile da trebaju sigurnost otprilike onoliko koliko tinejdžer shvaća da treba kondom — tek kad je već prekasno. I onda zaposle čovjeka, stave ga u podrum, daju mu budget koji je manji od bonusa marketing direktoru, i čude se što je nezadovoljan. Pa ga pitaju zašto ne inovira, zašto ne automatizira, zašto ne koristi AI. Zato što, jebote, AI ne može popraviti kulturu u kojoj je sigurnost smetnja, a ne prioritet.

Ako je vjerovati istraživanju, najveći razlog za odlazak nije plaća. Nije workload. Nije tehnologija. Najveći razlog je manjak poštovanja. Ljudi koji rade posao koji doslovno sprječava kompaniju da propadne, koji štite podatke pacijenata u bolnicama, koji čuvaju bankovne račune, koji brane infrastrukturu od državnih aktera — ti ljudi žele da ih se tretira kao ljude, a ne kao trošak.

I tu dolazimo do apsurda koji bi bio smiješan da nije tragičan. taj oni menadžeri koji ne žele platiti sigurnosnog stručnjaka, koji ga tretiraju kao nužno zlo, koji ga isključuju iz strateških odluka — ti taj ljudi su prvi na telefon kad ransomware zaključa servere. "Što sad? Zašto nisi spriječio? Koliko će trajati?" A odgovor je: trajat će onoliko koliko si uštedio na sigurnosti zadnjih pet godina.

Pola sigurnosnih stručnjaka želi otići. Druga polovina je preumorna da razmišlja o odlasku. I dok se pitamo zašto hakera ima više nego ikad, zašto ransomware industrija cvjeta, zašto svaki mjesec čujemo o novom breachu — odgovor je pred nosom. Nema tko braniti. Ljudi odlaze. I odlazit će sve dok ih se ne počne tretirati kao ono što jesu: posljednja linija obrane između redovnog poslovanja i totalnog kaosa.

I zato, sljedeći put kad tvoja kompanija dobije phishing mail i netko ga prijavi, nemoj reći "još jedna lažna uzbuna". Reci "hvala što si obratio pažnju". Jer taj netko bi uskoro mogao biti netko drugi, negdje drugdje, gdje ga cijene.

A ti ćeš ostati s otvorenim vratima i nadom da će netko drugi doći. Neće. Otišli su. I to s dobrim razlogom.

Izvor: zdnet.com