Snijeg u Hrvatskoj u ožujku nije vijest

Tri i pol milijuna ljudi živi u zemlji koja ima četiri godišnja doba. Svake zime pada snijeg. Svakog proljeća se topi. I svaki put mediji objavljuju hitne vijesti kao da je pao meteorit, a ne oborina koju su meteorolozi najavili prije tjedan dana.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

To je simptom dublje bolesti — kolektivne amnezije i institucionalne nesposobnosti da se nosi s bilo čime što nije unaprijed isprogramirano. Hrvatska je jedina zemlja na svijetu gdje se vremenska prognoza tretira kao breaking news, a ne kao informacija koju provjeravaš na mobitelu dok piješ jutarnju kavu.

Ali hajde, nemojmo se praviti naivni. Iza svake ovakve vijesti stoji mehanizam koji je savršeno podmazan — strah prodaje. Kad temperatura padne za deset stupnjeva, netko prodaje zimske gume, netko prodaje čajeve, netko prodaje dodatne sate gledanosti na portalu. Panika je najstariji marketinški trik na svijetu, a mi ga gutamo kao da je prvi put.

I dok se javnost fokusira na pitanje hoće li Gorski kotar dobiti deset ili petnaest centimetara snijega, nigdje ne piše koliko će koštati popravak ceste koju je snijeg oštetio. Nigdje ne piše koliko će hitna pomoć potrošiti dodatnog goriva. Nigdje ne piše da su škole u Lici već tri puta ove zime bile zatvorene, a da nitko nije pitao zašto se to ne riješi sustavno.

Jer sustavno rješenje ne prodaje klikove. Sustavno rješenje je dosadno. Sustavno rješenje zahtijeva da netko sjedne, izračuna rizik, uloži novac u preventivu i onda se — gle čuda — snijeg dogodi i nitko ne primijeti. A to je smrt za medijsku industriju koja živi od reklama između panike i olakšanja.

Pogledajmo malo dublje. Frontalni sustav koji dolazi preko nas nije samo meteorološki fenomen — to je metafora. Sustav dolazi, sustav prolazi, sustav ostavlja štetu. Isto kao i politički sustavi, isto kao i ekonomski sustavi, isto kao i obrazovni sustavi. Svaki put kad dođe nova kriza — snijeg, poplava, potres, pandemija — svi se ponašaju kao da je prvi put.

A onda kriza prođe i svi zaborave. Do sljedeće.

Ono što je jebeno ironično jest da tehnologija za predviđanje vremena danas postoji i funkcionira na razini koja je prije dvadeset godina bila znanstvena fantastika. Sateliti, modeli, superračunala, AI — sve to radi. I dalje smo iznenađeni. Nije problem u tehnologiji. Problem je u ljudima koji ne znaju što bi s informacijom kad je dobiju.

Jer informacija bez akcije nije informacija. To je zabava.

I tu dolazimo do pravog pitanja: što bismo napravili da informaciju shvatimo ozbiljno? Pa, prvo bismo prestali s histerijom. Drugo, bismo investirali u infrastrukturu koja podnosi ekstreme. Treće, bismo educirali ljude da ne kupuju kruh za dva tjedna kad padne prva pahulja. Četvrto, bismo imali plan. Ne plan na papiru u ladici, nego plan koji netko zna izvesti.

Ali to zahtijeva ono što Hrvatska nema — kontinuitet. Kontinuitet u upravljanju, kontinuitet u budžetu, kontinuitet u ljudima. Dok god se svake dvije godine mijenjaju direktori komunalnih firmi, dok god se projekti financiraju iz fondova koji traju tri godine, dok god je svaki novi ministar pametniji od prethodnog — dotle će svaki snijeg biti iznenađenje.

I dokle god mediji zarađuju na tome, ne treba očekivati da će se išta promijeniti.

Najgore od svega je što se ovo ne odnosi samo na vrijeme. taj obrazac vrijedi za zdravstvo, za obrazovanje, za gospodarstvo. Kriza dođe, svi se uzbude, nitko ne riješi problem, kriza prođe, svi zaborave. I tako u krug, dok se ne dogodi nešto stvarno ozbiljno — ono što se ne može riješiti s nekoliko ralica i pozivom na smjenu direktora Hrvatskih cesta.

Snijeg će pasti. Snijeg će se otopiti. Temperature će se vratiti u normalu. I svi će nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. Jer u Hrvatskoj se uvijek nastavlja dalje. To nije snaga. To je kukavičluk.

Izvor: riportal.net.hr