Špijuni, nogometaši i hotel s pet zvjezdica: recept za normalan dan u Rijeci

Tajni agenti su se sastali s Lukom Modrićem i Mateom Kovačićem u riječkom Hiltonu i razmijenili dresove. Ako ste pomislili da je ovo uvod u neki loš špijunski film s budžetom od pedeset tisuća eura i glumcima koji su glumu učili na YouTube tutorialima — niste daleko od istine. Samo što je ovo stvarnost, i to ona riječka, gdje se granica između apsurda i svakodnevice polako briše kao wifi signal u tunelu Učka.

Ekipa iz inkluzivnog filmskog serijala Tajni Agent 010 došla je u Rijeku, odsjela u hotelu koji košta više od budžeta cijelog njihovog filma, i igrala nogomet protiv reprezentativaca. Igrači su bili oslabljeni — bez centarfora Doriana Matića, koji je vjerojatno imao važnijeg posla, poput odlaska u dućan po mlijeko — ali su zato imali jaku sredinu terena koju su činili Tea Superina i Toni Lesica. Špijuni, jelte. Dora Brnić je odigrala glavnu diplomatsko-špijunsku ulogu, što u prijevodu znači da je izgledala dovoljno uvjerljivo da se nitko nije zapitao zašto špijuni uopće igraju nogomet s nogometašima umjesto da kradu državne tajne.

Ovo je, naravno, savršena metafora za stanje u hrvatskom filmu, ali i za stanje u hrvatskom društvu općenito. Imamo inkluzivni filmski serijal koji se zove Tajni Agent 010 — što je već samo po sebi dovoljno apsurdno da bi ga trebalo proučavati na fakultetima. Jer, zamislite: netko je sjeo, pogledao James Bonda, i rekao: "E, to bih ja mogao napraviti, samo s manje novca, više hendikepa i bez onog dosadnog dijela gdje se zapravo radi špijunaža." I eto ti filma.

A onda su ti taj ljudi došli u Hilton — hotel koji je u Rijeci otvoren prije nekoliko godina i koji je odmah postao simbol svega što volimo mrziti: skup, ekskluzivan, i smješten točno na mjesto gdje bi mogao biti još jedan park ili javni prostor, ali tko će to raditi kad se može naplatiti tri stotine eura po noći. I tu, u tom hramu kapitalizma, dogodio se susret između svijeta špijunaže i svijeta nogometa. Što bi, da ste pitali bilo kojeg normalnog čovjeka, bilo otprilike jednako vjerojatno kao susret između Pape i Dartha Vadera u kafiću na Korzu.

Ali najbolji dio cijele priče nije sam događaj — nego činjenica da itko uopće vjeruje da je ovo vijest. Da je netko, negdje, u nekoj redakciji, rekao: "E, ljudi, ovo mora van. Ovo je važno. Ovo će ljudi čitati." I tako smo dobili članak o tome kako su se ljudi koji glume špijune sastali s ljudima koji stvarno igraju nogomet, u hotelu koji je previše skup za većinu nas, i razmijenili dresove. Dresove. Koje će netko vjerojatno stakliti i objesiti na zid, pored one slike s morem i brodicom.

I dok vi čitate ovo, negdje u svijetu se događaju stvarne stvari. Ratovi, glad, klimatske promjene, tehnološke revolucije. A u Rijeci, špijuni i nogometaši razmjenjuju dresove u Hiltonu. I to je, bar na trenutak, najvažnija vijest dana.

Neka vas ne zavara moj ton. Nije da nemam ništa protiv inkluzije, naprotiv. Inkluzija je jedna od onih riječi koje zvuče dobro, koje svi podržavaju, i koje su u teoriji fantastične. Problem nastaje kad inkluzija postane etiketa koja se lijepi na sve, pa i na stvari koje ne funkcioniraju. Kao kad na pokvaren auto zalijepiš naljepnicu "eko-friendly" i nadaš se da će netko povjerovati da je problem riješen. Tajni Agent 010 je inkluzivan, kažu. Super. Ali je li dobar? Ili je samo inkluzivan, pa mu se zbog toga oprašta sve?

Jer, budimo realni, u svijetu u kojem Netflix troši stotine milijuna dolara na produkcije koje su još uvijek prosječne, a mi u Hrvatskoj snimamo filmove s budžetom koji bi jedva pokrio catering na setu nekog američkog blockbustera, svaka priča o uspjehu je dobrodošla. Ali nemojmo se zavaravati: razmjena dresova s Modrićem i Kovačićem ne čini film dobrim. To je samo dobar PR potez. Kao kad startup pozove poznatu osobu na svoju prezentaciju da bi izgledao ozbiljno, iako proizvod ne radi.

I tu dolazimo do srži problema. Hrvatska je zemlja koja obožava simulaciju. Volimo se pretvarati da smo nešto što nismo. Volimo se slikati u skupim hotelima, volimo spominjati poznata imena, volimo stvarati priču koja zvuči bolje nego što jest. A istina je često puno jednostavnija i manje glamurozna. Istina je da je ovo vjerojatno bio lijep događaj za nekolicinu ljudi koji su sudjelovali, da su se dobro zabavili, i da će se sutra vratiti svojim redovnim životima. Istina je da nitko od nas neće postati špijun, niti igrati za reprezentaciju, niti spavati u Hiltonu. I to je u redu.

Ali ono što nije u redu je kad se ovakve stvari prodaju kao nešto više. Kad se inkluzija koristi kao štit od kritike. Kad se poznata imena koriste kao potvrda kvalitete. Jer na kraju dana, film će se gledati ili neće. Dresovi će skupljati prašinu ili neće. A mi ćemo ostati ovdje, u stvarnom svijetu, gdje špijuni ne postoje, nogometaši su ljudi kao i mi, a hoteli su mjesta u koja ulazimo samo kad netko drugi plaća.

I znajte, nema ništa loše u bijegu od stvarnosti. Ponekad je i potrebno. Ali nemojmo se zavaravati da je ovo nešto više od toga. Jer ako počnemo vjerovati da je razmjena dresova u Hiltonu vijest vrijedna objave, onda smo već odavno izgubili kompas. I to ne onaj u autu, nego onaj unutarnji, onaj koji nam govori što je stvarno važno.

Ako moraš objašnjavati zašto je tvoj film vrijedan gledanja, vjerojatno nije. Ako moraš zvati novinare da bi dokumentirao razmjenu dresova, vjerojatno nemaš bolje scene za pokazati. I to je, na kraju dana, jedina istina koja vrijedi.

Izvor: riportal.net.hr