Stabilni coinovi i banke: kome treba povjerenje kad ima lobi

Pedeset milijardi dolara vrijedan pijesak u koji su se upravo upucale američke banke i kripto momci, i to taman kad je Senat trebao čuti nešto pametno o stabilnim coinovima. Eto, netko je konačno otvorio vrata dvorane u kojoj se piše zakon o digitalnoj imovini, a tamo umjesto stručnjaka sjede odvjetnici banaka i bivši direktori burzi koje su propale s milijardama tuđeg novca. I sad se čude što prijedlog miriše na kompromis koji nikome ne odgovara osim onima koji su ga pisali.

Stabilni coinovi su, za one koji su zadnjih pet godina proveli pod kamenom, kripto tokeni koji bi trebali vrijediti jedan dolar. Ključna riječ: "trebali". U teoriji, to je genijalan koncept — digitalni dolar koji putuje brzinom interneta, bez banaka, bez naknada, bez čekanja. U praksi, to je bila najveća piramida od vremena Bernieja Madoffa, samo s boljom tehnologijom i gorom odjećom. Terra, Luna, UST — imena koja su investitore koštala 40 milijardi dolara prije nego što je netko primijetio da algoritam ne zna brojati do jedan bez pomoći.

Ali to je prošlost. Sad je novi zakon na stolu, i to ne bilo kakav. Ovo je pokušaj da se stabilni coinovi legaliziraju na federalnoj razini, da dobiju taj status kao i bankovni depoziti, ali bez dosadnih stvari kao što su osiguranje depozita, kapitalni zahtjevi ili nadzor koji nešto znači. I tu počinje zabava.

Banke su ušle u igru sa zahtjevom da stabilni coinovi moraju biti podržani isključivo državnim obveznicama i gotovinom, što zvuči razumno dok ne shvatiš da banke žele da te rezerve drže upravo one — banke. Ne u pametnom ugovoru, ne na blockchainu, ne u nekoj decentraliziranoj shemi. U banci. Jer, naravno, rješenje za problem povjerenja u financijski sustav je dati još više moći istom sustavu koji je 2008. godine zamalo srušio svjetsku ekonomiju jer su ljudi mislili da su hipoteke sigurne.

A kripto lobi? Oni žele suprotno. Žele da stabilni coinovi budu što sličniji kriptu — manje regulacije, više algoritama, i naravno, pravo da sami odlučuju gdje drže rezerve. Jer što bi moglo poći po zlu kad ti je kolateral u kriptu koji si sam izmislio, na burzi koju si sam osnovao, s revizijom koju si sam platio. Pas mater, pa to je bolje od tiska novca.

I tu smo. Senatski odbor za bankarstvo gleda u prijedlog koji je kompromis između ljudi koji su uništili štednju milijuna ljudi i ljudi koji su uništili povjerenje u bankarski sustav. I obje strane su nezadovoljne. Banke kažu da je prijedlog previše popustljiv prema kriptu. Kripto momci kažu da je previše strog. A normalni ljudi, oni koji samo žele poslati novac brže od tri radna dana, gledaju u taj cirkus i pitaju se: koji kurac je toliko teško u stabilnom coinu?

Odgovor je, naravno, novac. Ogroman novac. Ako stabilni coinovi postanu legalni, to je tržište od bilijun dolara u roku od pet godina. Banke žele dio te torte, ali bez da izgube kontrolu nad sustavom. Kripto momci žele tortu cijelu, ali bez da plate porez na nju. I obje strane su spremne platiti političare da napišu zakon koji ide njima u prilog. A tko plati, taj i bira.

Ali evo gdje postaje zanimljivo. U sredini tog sukoba stoji jedan prilično jednostavan tehnički problem: stabilni coin koji je stvarno stabilan zahtijeva kolateral koji je stvarno vrijedan. Ne kripto koji može pasti 50% preko noći. Ne obveznice koje mogu izgubiti vrijednost kad kamate porastu. Ne bankovni depoziti koji mogu nestati u stečaju. Pravi stabilni coin treba ili vladinu obveznicu s rokom dospijeća od 24 sata, ili gotovinu u trezoru, ili — najjednostavnije — biti sam dolar na blockchainu. Ali to onda nije stabilni coin. To je samo dolar s dodatnim korakom.

I tu dolazimo do apsurda cijele priče. Cijeli sukob između banaka i kripto momaka svodi se na jedno pitanje: tko će kontrolirati novac koji ionako već postoji. Ne riječ je o inovaciji. Ne riječ je o bržim transakcijama. Ne riječ je o financijskoj uključenosti. riječ je o tome tko će naplaćivati proviziju na svaki dolar koji netko pošalje prijatelju. I obje strane su uvjerene da upravo one imaju pravo na tu proviziju.

Najgore od svega je što obje strane imaju poantu. Banke su u pravu kad kažu da kripto ne može sam sebe nadzirati jer je povijest to dokazala dvadeset puta u zadnjih deset godina. Kripto momci su u pravu kad kažu da banke ne žele inovaciju nego kontrolu, jer su to dokazale zadnjih tristo godina. I tako se sukob nastavlja, dok Senat gleda, a građani čekaju.

A što bi bilo rješenje? Jednostavno. Centralna banka izda digitalni dolar. Bez provizija. Bez banaka. Bez kripto. Samo dolar na mobitelu. Brz, jeftin, siguran. Ali to se neće dogoditi, jer bi to uništilo poslovne modele i banaka i kripto momaka. I zato ćemo dobiti kompromis koji nikome ne odgovara, ali koji će svi podržati jer je bolji od alternative — a alternativa je ništa.

I tako stabilni coinovi postaju legalni, ali s toliko uvjeta i iznimaka da će ih koristiti samo oni koji su ionako imali pristup boljem sustavu. Mali čovjek će i dalje čekati tri dana na transfer. I to je, na kraju, jedina konstanta u financijskom svijetu. Bogati se svađaju oko toga tko će naplaćivati proviziju. A siromašni plaćaju. Uvijek.

Izvor: bloomberg.com