Starship je poletio. Opet. I opet je to najveća vijest u svemiru, doslovno.

Stotinu dvadeset metara metala, keramike i tekućeg kisika upravo je probilo nebo iznad Teksasa, noseći sa sobom ne samo teret nego i desetljeće obećanja koja su postala toliko teška da bi i samu raketu mogla povući natrag na zemlju. Četrdeset milijardi dolara, šest godina kašnjenja, i tisuće inženjera koji su radili vikende — i sve to da bi se dokazalo da možeš dignuti u zrak nešto što izgleda kao silos za žito kojeg je nacrtao netko tko je previše gledao stripove dok je pušio.

I na istom mjestu.

Nije da nije impresivno. Jebeno je impresivno. Svaki put kad ta stvar poleti, čovjek pomisli da smo možda ipak vrijedna vrsta. Ali problem s ovom pričom nije u fizici. Problem je u onome što dolazi poslije — u narativu koji se gradi dok raketa još nije ni dotakla orbitu.

Jer Starship nije samo raketa. To je ključ za imperij. Bez nje, nema Starlinka druge generacije, nema kolonije na Marsu, nema onih data centara u orbiti koji bi trebali riješiti problem latencije za cloud gaming dok ti klinac u Splitu i dalje čeka da mu se učita YouTube na 4G-u. Sve je to povezano u jednu priču koja se prodaje kao spašavanje čovječanstva, a miriše na vertikalnu integraciju koja bi i Rockefelleru izazvala zavist.

Svaka komponenta tog sustava — lansiranje, sateliti, korisnički terminali, podatci — sve je u istim rukama. I to nije nužno loše, dok ne shvatiš da te ruke istovremeno drže i novčanik i vagu i metar. Kad ti taj čovjek proda raketu, satelitsku vezu i pretplatu za internet, i kaže ti da je to zato da bi čovječanstvo postalo multiplanetarna vrsta, trebao bi zastati i pitati: a tko je vlasnik nekretnina na toj drugoj planeti? Tko posjeduje ceste? Tko naplaćuje zrak?

Ali to su pitanja koja se ne postavljaju dok je raketa u zraku. Dok su kamere uperene u nebo, a livestream ima milijun gledatelja, svi zaborave da je cijela ova operacija financirana novcem investitora koji su kupili priču, a ne proizvod. I funkcionira. Jer raketa jest stvarna. Problem je samo što priča kojom se prodaje nadilazi ono što raketa zapravo može napraviti.

Pedeset godina nakon što je netko shvatio da internet može povezati ljude, došli smo do točke u kojoj se najveći infrastrukturni projekti na planeti prodaju kao spasiteljske misije za čovječanstvo. I ljudi to kupuju. Gutaju. Traže još. Kao da im je potreban heroj, netko tko će doći s neba i riješiti probleme koje su stvorili oni koji su došli prije. Samo što taj heroj naplaćuje pretplatu.

I dok se svi dive boosteru koji se vraća na lansirnu rampu kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, nitko ne pita koliko košta održavanje tog spektakla. Koliko resursa troši jedna jedina misija. Koliko keramičkih pločica treba zamijeniti nakon svakog leta. Koja je stvarna cijena kilograma tereta u orbitu kad izračunaš sve — istraživanje, razvoj, testiranja, eksplozije, sudske tužbe ekoloških udruga, pauze zbog FAA-e.

Ispada da je cijena ogromna. Ali je skrivena.

Skrivena je u priči o budućnosti koja dolazi. U obećanju da će sve biti jeftinije kad se uspostavi redoviti letovi. U uvjerenju da će tehnologija riješiti problem koji je sama stvorila. I to je ono što me najviše jebe u cijeloj ovoj priči — ne lažu. Doista rade stvari koje nitko drugi ne radi. Doista guraju granice. Ali istovremeno grade sistem u kojem su oni jedini vlasnik svake stepenice na ljestvama koje vode u svemir.

I to nije budućnost koju sam priželjkivao dok sam kao klinac čitao znanstvenu fantastiku. To je feudalizam s raketnim potisnicima.

Ali što ja znam. Ja sam samo tip koji je 1996. spajao ljude na internet preko modema od 28.8 kbps i mislio da je to budućnost. I bila je. Samo što je ta budućnost došla s računom za pretplatu koji raste svake godine, a brzina koju dobiješ nikad nije ona koju su ti obećali.

Starship je poletio. I to je dobro. Ali dok ne vidim da netko drugi, osim onih koji su ga izgradili, ima stvarni pristup toj infrastrukturi — dok ne vidim cjenik koji nije pisan rukom koja drži monopol — ostat ću skeptičan.

Nije da ne vjerujem u rakete. Vjerujem. Samo ne vjerujem u one koji ih prodaju kao spas, a isporučuju ih kao zamku.

Budućnost je stigla. Donijela je račun.

Izvor: bloomberg.com