STEM radionice u Rijeci: svibanj, djeca i europski novac

Pedeset tisuća eura iz Europskog socijalnog fonda plus za radionice gdje će klinci spajati led diode i gledati kako se mlijeko miče kad u njega kapneš deterdžent. To je vijest. Nije loša vijest. Dobra je vijest, zapravo. Samo što u Hrvatskoj svaka dobra vijest o STEM-u dolazi s prizvukom koji podsjeća na onaj osjećaj kad skuhaš juhu iz vrećice i shvatiš da je rok trajanja istekao prije dvije godine — tehnički je jestiva, ali nešto smrdi.

Centar tehničke kulture Rijeka već godinama radi posao koji bi trebao biti nacionalni prioritet, ali je umjesto toga prepušten lokalnoj inicijativi, entuzijazmu par ljudi i EU fondovima koji dolaze s više papirologije nego što klinac nauči na cijeloj radionici. I to je, jebote, cijela priča o hrvatskom obrazovanju u dva retka: imamo ljude koji znaju, imamo djecu koja žele, ali između njih stoji administrativni bedem koji bi probio samo netko s doktoratom iz birokracije.

Neću biti ciničan prema samoj ideji. Radionice su dobre. Programiranje, robotika, kemijski eksperimenti, 3D printanje — to su stvari koje bi svako dijete trebalo imati priliku probati prije nego što ga školski sustav uvjeri da je matematika dosadna i beskorisna. Jer matematika nije dosadna. Školski sustav je dosadan. Matematika je, u rukama dobrog učitelja, najbliže što čovjek može doći magiji bez da mora prodati dušu.

Ali evo gdje nastaje problem. Projekti poput STEM(AJMO!) su sjajni dok traju. Problem je što traju dok traje financiranje. Kad EU fond isteče, kad se potroši zadnji euro iz Državnog proračuna, kad se zadnja led dioda ugasi — što ostane? Ostane par fotografija na Facebook stranici, ostane par klinaca koji su dobili okus nečega što ne mogu nastaviti, i ostane taj onaj osjećaj kao kad probaš dobar burger u restoranu koji se sutra zatvara.

To nije kritika organizatora. To je kritika sustava koji vjeruje da se obrazovanje može popraviti projektima. Kao da je obrazovanje kuhinja kojoj treba renovacija, pa ti dođu majstori, stave nove pločice, oboje zidove, i odu. A ti ostaneš s lijepom kuhinjom u kojoj nema vode jer su ti cijevi trunule zadnjih trideset godina.

Ako je itko ikad pomislio da će EU fondovi riješiti hrvatsko obrazovanje, taj očito nikad nije pokušao napisati prijavu na EU natječaj. Niti jedan. Dovoljan je jedan. Jedan natječaj gdje moraš dokazati da si sposoban educirati djecu, ali prvo moraš educirati sam sebe o tome kako se piše natječaj, pa onda educirati računovodstvo o tome kako se vode troškovi, pa onda educirati djecu, i na kraju educirati EU službenike o tome da si stvarno educirao djecu, a ne da si novac potrošio na pivo i roštilj.

I sve to vrijeme, klinci sjede u školama i uče napamet podatke koje će zaboraviti čim izađu iz učionice. Uče povijest kao popis godina, ne kao priču. Uče književnost kao popis autora, ne kao način razumijevanja svijeta. Uče matematiku kao skup formula, ne kao jezik kojim se opisuje stvarnost.

A onda dođe netko i kaže: evo, imamo radionicu robotike, dovedite djecu. I djeca dođu. I oči im svijetle. I shvate da mogu napraviti nešto što se miče, što reagira, što ima smisla. I to je divno. I to je tužno. Jer to bi trebala biti škola. Ne iznimka.

Pitajte bilo kojeg učitelja u Hrvatskoj što mu treba da bi bolje radio. Neće tražiti veću plaću, iako bi trebao. Tražit će materijale. Tražit će opremu. Tražit će slobodu da radi ono što zna da funkcionira, umjesto da slijedi kurikulum koji je netko napisao prije petnaest godina u Zagrebu, u uredu bez prozora, na temelju knjiga koje su tada već bile zastarjele.

I zato su projekti poput ovog važni. I zato su istovremeno dokaz da nešto ne štima. Jer da je sustav funkcionalan, ovakve stvari ne bi bile projekti. Bile bi svakodnevica. Bile bi standard. Bile bi nešto što se podrazumijeva, a ne nešto o čemu se pišu vijesti s naslovom "Svibanj u znaku STEM-a".

Zamislimo scenarij: u Nizozemskoj izađe vijest da će u svibnju biti radionice programiranja za djecu. Ljudi bi pomislili da je 1. travnja. Jer tamo se programiranje uči u školi. Redovno. Kao dio nastave. Ne kao projekt. Ne kao iznimka. Kao pravilo.

Mi smo, naravno, druga priča. Mi smo zemlja koja je izumila kišobran, kravatu, torpedo i penkalu, ali ne možemo organizirati da svako dijete u osnovnoj školi dobije priliku dotaknuti Arduino. Ne zato što nemamo para. Imamo para. Imamo EU fondove. Imamo državni proračun. Imamo sve osim volje da stvari napravimo sustavno.

Jer sustavno znači odgovornost. Sustavno znači da ne možeš okriviti EU birokraciju kad nešto ne uspije. Sustavno znači da moraš priznati da problem nije u novcu, nego u načinu na koji trošiš novac. A to je, u hrvatskoj političkoj kulturi, jednako priznanju da si peder u kafani punoj navijača.

I dok se ti političari dogovaraju tko će dobiti koju fotelju u idućoj rekonstrukciji vlade, Centar tehničke kulture Rijeka organizira radionice. I klinci dolaze. I uče. I rade. I stvaraju. I to je jedina stvar koja vrijedi u cijeloj priči.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je način na koji ova zemlja funkcionira: entuzijazam pojedinaca koji krpaju rupe koje je sustav ostavio. I ti entuzijasti su heroji. Ali heroji ne bi trebali biti potrebni. Trebali bi biti suvišni. Trebali bi biti ljudi koji rade više od očekivanog, ne ljudi koji rade ono što bi trebalo biti normalno.

I tako ćemo opet u svibnju imati radionice. I klinci će se zabaviti. I netko će napisati izvještaj za EU fond. I sve će biti super. Do iduće godine. Onda će opet trebati pisati novi projekt. Nova prijava. Nova administracija. taj entuzijazam. Ista nada da će ovaj put netko shvatiti da ovo ne smije ostati projekt.

Neće shvatiti. Naravno da neće. Jer shvatiti bi značilo promijeniti sustav. A promijeniti sustav je teže nego naučiti djecu programirati. Puno teže. Pogotovo kad ti je glavni alat za promjenu — EU fond s rokom trajanja.

Izvor: riportal.net.hr