Stižu novi detalji horora na Učki: tko će odgovarati za smrt pasa?

Četrdesetak pasa pronađeno je u smrtno ozbiljnim uvjetima, a se to ne događa samo od sebe. Naši su se institucije ponašale kao da ne vide. Kao da je to neki loš film koji nam se vrti u beskonačnom loopu, a svi smo zaboravili kako je završila prva epizoda. Jebeno tužno, ali izgleda da je to naša svakodnevica. Psi su umirali, a netko je s druge strane ekrana samo pritisnuo tipku "mute". Njihov tihi krik ostaje nečujan dok se mi vrtimo u šupljim raspravama o stvarima koje nemaju veze s onim što je bitno.

Azil za pse u Rijeci zove u pomoć. Upozoravaju da su problemi s kojima se suočavaju već godinama stari. I nema tu nikakvih iznenađenja. je to više od obične priče o zanemarivanju. To je sustavna neodgovornost koja se proteže preko institucija koje bi trebale štititi životinje. Što se točno događa kad institucije, umjesto da brane, okreću glavu? Sjećate se onih scena iz filmova? Gdje se svi prave da ne vide zlo koje se odvija pred njihovim očima? E pa, to nije film. To je stvarnost.

Pitanje koje se nameće je: zašto nitko ne reagira? Da li su institucije zauzete vlastitim igrama moći ili jednostavno ne vide? Ili možda ne žele vidjeti? S obzirom na to koliko puta smo već čuli slične priče, teško se oteti dojmu da se netko igra s našim emocijama. Neki su čak spremni riskirati život, ne samo životinje, nego i naše povjerenje. Pitanja se samo nastavljaju gomilati, a odgovora niotkuda.

I dok psi umiru, svi se ponašaju kao da to ne utječe na njih. Kako je moguće da su institucije, koje su tu da nas štite, toliko neosjetljive? Ili je to samo strategija zaborava? "Evo, zaboravimo to. Saznat ćemo kasnije kako ćemo to popraviti." U međuvremenu, životinje umiru. Koji kurac? To je poput gledanja vojnika na bojištu kako se bore bez ikakvog oružja.

Ova situacija nije nova. Naši su psi već godinama svjedoci jednog velikog ignoriranja. Učili su nas da su psi čovjekovi najbolji prijatelji, ali tko su danas najbolji prijatelji institucija? Izgleda da su to samo šuplje priče o zaštiti i brizi, dok se u pozadini odvija prava drama. I ne, to nije nekakva romantična drama, to je horor film bez kraja i bez odjavne špice.

Vjerujte, imena se skrivaju, a problemi se ponavljaju. Nitko ne preuzima odgovornost. U međuvremenu, životinje su ostavljene same da se bore za svoj opstanak. Ako institucije ne reaguju sada, kada će? Da li čekaju neka nova pravila ili prijetnje?

I dok se čitava situacija odvija, mi smo svi tu, pasivni promatrači. Sjedimo i gledamo kako se drama odvija, a naša empatija je zakovana. Ne možemo se ni sjetiti kada smo posljednji put upitali sebe: što možemo učiniti? Možda je krajnje vrijeme da prestanemo biti pasivni sudionici ovog horora. Možda je vrijeme da naša pitanja postanu akcija, a ne samo oblačenje u lažne empatije.

Kao društvo, trebali bismo se ozbiljno zapitati: gdje su naši prioriteti? Hoće li se naš glas čuti ili će samo još jedna tragedija proći neprimijećena? Nije li vrijeme da se probudimo iz ovog kolektivnog sna? Psi zaslužuju bolje. I mi zaslužujemo bolje. Pitanja su tu. Odgovora nema. Čekamo. Jer, na kraju dana, nitko ne želi biti onaj tko će reći: "Nisam znao", kad svi znaju.

Izvor: riportal.net.hr