Stotinu srednjoškolaca iz Rijeke predstavilo je istraživačke projekte i svijet se nije srušio, što...

Ovo je trebao biti još jedan dosadni izvještaj s Filozofskog fakulteta, tipa "djeca su nacrtala plakat o reciklaži i dobila pohvalu od gradonačelnika". Ali nije. Jer kad stotinjak učenika iz 15 škola odluči istraživati stvarne probleme svoje zajednice, a ne samo prepisivati s Wikipedije koliko je Picasso imao plavih perioda, to nije "šizenje" — to je jebeni građanski aktivizam koji boli u dupe one koji misle da je mladima jedino stalo do followera i filtera.

Program Građanskog odgoja i obrazovanja Škola i Zajednica, skraćeno ŠiZ, postoji već godinama i redovito ga optužuju za "ideološku indoktrinaciju". Ako je indoktrinacija naučiti klince da mogu nešto promijeniti, da smiju postavljati pitanja i da nisu bespomoćni pred birokracijom — onda jebote, nek nas indoktriniraju svi. Jer alternativa je generacija koja će za deset godina sjediti u kafićima i kukati kako "nitko ništa ne poduzima", dok istovremeno neće ni znati kako se piše službeni zahtjev za promjenu kanti za smeće u kvartu.

Četrnaest riječkih škola i jedna iz ostatka županije — to je više od pukog broja. To je signal da u gradu koji se voli hvaliti svojom "pametnom" transformacijom, netko ipak radi posao ispod haube. Dok gradski odjeli i županijske uprave troše milijune na konzultante koji im prodaju "smart city" rješenja u PowerPointu, klinci su na terenu, s anketama, bilješkama i pitanjima koja odrasli izbjegavaju. Jer odrasli znaju da je lakše platiti nekog da nacrta lijep graf nego stvarno otići u kvart i pitati ljude što ih muči.

I tu dolazimo do najboljeg dijela: ovi projekti nisu egzibicija. To nije "pogledajte kako smo mi pametni" nego "pogledajte što smo otkrili i evo što mislimo da treba napraviti". A to je, u svijetu odraslih koji se skrivaju iza "to nije u mojoj nadležnosti" i "nemamo budžeta", gotovo revolucionarno. Jer klinci još nisu naučili da je za promjenu potrebno pet sastanaka, tri odbora i jedna strategija koja će se provoditi sljedećih deset godina. Oni jednostavno — naprave.

Naravno, uvijek će se naći netko tko će reći da je to "samo jedan dan" i "što to stvarno mijenja". I taj netko nije u krivu, ali promašuje poantu. Svaki od tih sto učenika sada zna da može. Zna da njegovo mišljenje vrijedi, da postoje ljudi koji će ga saslušati i da sustav nije neprobojna tvrđava nego skup pravila koja se mogu mijenjati. A to znanje, kad ga jednom dobiješ, više ne možeš izgubiti. To je kao cjepivo protiv apatije.

I dok se odrasli svade oko toga treba li uvesti građanski odgoj kao obvezni predmet ili ne, klinci su već napravili domaću zadaću. Doslovno. Istražili su, analizirali, zaključili i predstavili. A odrasli su sjedili u publici, kimajući glavama, vjerojatno razmišljajući kako bi bilo lijepo da i oni imaju takvu energiju i vjeru u sustav.

Jer evo u čemu je stvar: ovi klinci još nisu izgubili naivnost da vjeruju kako njihov rad ima smisla. I to je najvrjedniji resurs koji ova zemlja ima. Dok mi ostali, izmrcvareni godinama razočaranja, sjedimo i brojimo tuđe greške, oni su vani i mjere temperaturu vlastitog grada. I nalaze groznicu. I ne traže aspirin nego rješenje.

Ako išta, ovo je poruka svima koji misle da je mladima jedino stalo do Instagrama i TikToka: nije. Jest, provode vrijeme na mrežama, ali kad ih pustiš da rade nešto stvarno, nešto što ima težinu i posljedice, oni se uključe. Ne zato što moraju, nego zato što žele. I to je razlika koju sistematski ignoriramo, jer je lakše proglasiti generaciju izgubljenom nego im dati alate da dokažu suprotno.

Sve što treba je netko tko će im reći: "Ajde, probaj. Istraži. Pitanje je tvoje." I oni krenu. I ne stanu dok ne dođu do odgovora. Ili dok ne postave novo pitanje. I to je, u svijetu prepunom jeftinih rješenja i brzih popravaka, jedina stvar koja stvarno vrijedi.

Izvor: riportal.net.hr