Suradnja između dvije županije kao konceptualni problem

Četrdeset i pet minuta sastanka, rukovanje za kamere i izjava da treba bolje surađivati — eto, to je politička verzija onoga kad u firmi održiš sastanak na kojem se dogovorite da treba održati sastanak. Dogovor je postignut. Treba raditi. Treba surađivati. Kvalitetnije. Jebote, ovo zvuči kao izvještaj s tim buildinga u startupu koji još nema proizvod.

Pedeset godina nakon što su se ove dvije regije spojile u jednu županiju pa opet razdvojile, netko je došao na ideju da bi možda trebale razgovarati. Ne zajebavam se — Ličko-senjska i Primorsko-goranska županija su bile jedna cjelina od 1886. do 1990-ih. Sad su odvojene, i to ne geografski nego administrativno, pa se Senj, koji je prirodno okrenut moru, nađe u Lici, a Rijeka u svojoj županiji, i obje su izgubile više vremena na granice nego što su dobile na autonomiju.

Da je itko ikad pitao Senj što misli o tome, vjerojatno bi rekao ono što svaki normalan čovjek kaže kad ga stave u krivi pretinac — koji kurac. Senj je grad koji gleda na more, diše more, živi od mora, i administrativno ga svrstavaju u Liku, koja je u srcu kontinentalna, krška, planinska, s tradicijom stočarstva i krumpira. To nije kritika Like, to je činjenica — kao da Zagreb pripojiš Dalmaciji jer imaš dobru cestu preko Like. Pas mater, ne ide.

I sad dođe predsjednik skupštine iz Rijeke, sjedne s kolegicama iz Senja i Like, i kažu: treba surađivati. Bravo. Genijalno. Tko bi rekao. Da su ovo otkrili prije sto godina, možda bi izgradili cestu prije nego što je Austro-Ugarska pala na ispitu iz održavanja carstva.

Ali najveći problem nije u tome što su sastanak održali. Problem je u tome što je to vijest. Kad je vijest da su se dvoje ljudi iz javnog sektora sastali i rekli da treba surađivati — to znači da su dosad ili šutjeli ili se nisu sastajali. I jedno i drugo je porazno za regiju koja ima potencijala biti puno više od tranzitnog koridora prema jugu.

Pogledaj malo kartu. Rijeka ima luku. Senj ima luku. Lika ima zemlju, vodu, drvo, potencijal za energetiku. Spoješ to s pametnom industrijom, logistikom, turizmom koji nije samo prolazni — i dobiješ nešto. Ali ne dobiješ ništa ako ti je najveći uspjeh godine sastanak na kojem se dogovorite da ćete se sastajati.

Da se razumijemo, nije ovo kritika ljudi koji su se sastali. Oni su odradili svoj posao. Došli, rukovali se, rekli što treba reći, otišli na ručak. To je politika. Ali činjenica da je ovaj sastanak vijest govori više o stanju stvari nego bilo koji izvještaj o BDP-u.

Zamisli da u normalnom svijetu vijest glasi: "Susjedi su se pozdravili i rekli da bi mogli popiti kavu." To bi bilo smiješno. Ovdje je to ozbiljna politička komunikacija.

I onda dođeš do pitanja koje si postavlja svaki normalan čovjek koji živi između Rijeke i Senja: zašto je ovo uopće problem? Zašto dvije susjedne županije, koje dijele granicu, kulturu, povijest i ekonomske interese, moraju imati sastanak da bi se dogovorile da trebaju surađivati? Zato što je sustav postavljen tako da svaka županija gleda svoja posla, svoj proračun, svoje projekte, svoje EU fondove. Suradnja je dodatni posao, a dodatni posao bez dodatnog budžeta je samo još jedan sastanak.

Ovo nije problem Like i PGŽ-a. Ovo je problem cijele Hrvatske. Regije su izrezane kao pizze na kojima je svaki komad dobio drugi naziv, ali nitko nije rezao po prirodnim linijama. Senj je u Lici, ali mu je prirodni centar Rijeka. Ogulin je u Karlovačkoj, ali mu je gravitacija prema moru. I tako u krug.

Rješenje nije u još jednom sastanku. Rješenje je u promjeni načina na koji funkcioniraju županije. Ne treba ukidati županije — treba im dati alate da surađuju bez da im netko iz Zagreba odobri svaki korak. Treba im dati proračun koji nagrađuje suradnju, a ne kažnjava. Treba napraviti da je zajednički projekt isplativiji od individualnog.

Ali za to treba političke volje koja ne stane u jedan sastanak i jednu izjavu za medije. Za to treba sustavnog rada, godina, i ljudi koji neće dignuti ruke kad prvi projekt zapne u proceduri.

Do tada, imamo sastanke. I izjave. I članke na portalima koji hvale konstruktivnost. I ništa se ne mijenja.

Ali hej, barem su se rukovali. To je više nego što su neki napravili.

Izvor: fiuman.hr