Suvereni oblak: kad shvatiš da su ti podaci kod konkurencije

Četrdeset godina smo gradili digitalnu infrastrukturu kao da je jedini izbor između betona i neba. Svi su htjeli u oblak. Oblak je bio jeftin, oblak je bio skalabilan, oblak je bio rješenje za sve probleme koje si imao s vlastitim serverom u podrumu — onom istom podrumu gdje ti je netko iz firme slučajno izgurao kabel za napajanje pa je cijeli mail server ležao tri dana dok netko nije primijetio da nešto smrdi. Oblak je došao kao spasitelj. Oblak je postao gospodar.

I sad, nakon što smo sve preselili kod Amazonovog, Microsoftovog i Googleovog digitalnog gazde, netko se sjetio postaviti pitanje koje je trebalo pasti prije dvadeset godina: koja je cijena suvereniteta kad tvoji podatci leže na serverima koji se nalaze u državi čiji zakoni nisu tvoji zakoni? Jer kad tvoja bolnica, tvoja škola, tvoj gradski sustav za vodoopskrbu ovisi o oblaku koji kontrolira kompanija iz Seattla, ti ne posjeduješ infrastrukturu — ti si samo stanar u zgradi koju netko drugi može zaključati kad mu padne na pamet.

Naravno, nitko nije mislio da će do toga doći. Oblak je bio moderan, oblak je bio budućnost, a svi koji su upozoravali na ovisnost o američkim hiperskale kompanijama bili su proglašeni paranoičnim tehno-konzervativcima koji nisu shvatili čari pay-as-you-go modela. I eto nas sad — vlade diljem Europe, Azije, čak i dijela Amerike, shvaćaju da su prodale digitalnu dušu za mjesečnu pretplatu koja je, začudo, svake godine skuplja. Kao da je netko zaboravio reći da je početna cijena bila mamac, a prava cijena dolazi kad si već unutra i ne možeš izaći jer ti je cijeli poslovni proces ispleten kroz njihove API-je.

Tu dolazi ideja o suverenom računalstvu. Koncept koji zvuči kao nešto što bi izmislili ljudi koji su se nagledali distopijskih filmova i odlučili: dosta, vraćamo se na staro, ali pametnije. Ne riječ je o povratku u podrum s vlastitim serverom — iako, budimo iskreni, taj podrum je imao jednu prednost: znao si tko ima fizički pristup tvojoj mašini, a to je bio ili ti ili netko koga si mogao fizički udariti ako nešto zezne. riječ je o arhitekturi koja omogućava da podatci ostaju tamo gdje jesu, da se procesiraju lokalno, da se ne šalju u neki data centar u Virginiji ili Dublinu svaki put kad netko u riječkoj općini želi provjeriti status građevinske dozvole.

Tehnički, to je izvedivo. Blockchain tehnologije, decentralizirani identiteti, edge computing, lokalne instance AI modela — sve to postoji i radi. Problem je što su tehnologije još uvijek u fazi "evo, radi, ali nemoj pitati koliko košta i koliko je sporo". Jer kad kreneš računati koliko ti treba računalne snage da pokreneš lokalni AI model koji može konkurirati onome što nudi oblak — shvatiš zašto su svi otišli u oblak. Oblak nije pobjedio zato što je bolji. Oblak je pobjedio zato što je jeftiniji kad gledaš samo jednu godinu, a skuplji kad gledaš deset.

Ali evo gdje postaje zanimljivo. Kad vlade počnu računati cijenu ovisnosti, a ne samo cijenu infrastrukture, brojke se mijenjaju. Koliko košta to što tvoji zdravstveni podatci mogu završiti u bazi podataka koja se nalazi u jurisdikciji koja ne dijeli tvoje zakone o privatnosti? Koliko košta to što tvoja nacionalna sigurnosna infrastruktura ovisi o kompaniji koja je odbila raditi s određenim vladama kad je došlo do političkih pritisaka? To su pitanja koja se ne mogu riješiti jednostavnim "hajdemo napraviti svoj oblak" jer izgradnja vlastitog oblaka od nule košta milijarde, a održavanje košta još više.

I tu dolazi do apsurda. Ista ona vlada koja je desetljećima štedjela na IT infrastrukturi, koja je outsourcingala sve što se moglo outsourcingati, koja je gledala kako javni sektor koristi Windows 95 dok je svijet već bio na Windows 10 — ta ista vlada sad očekuje da će moći izgraditi suverenu digitalnu infrastrukturu bez da plati cijenu koju su privatne kompanije platile kroz godine istraživanja i razvoja. Kao da očekuješ da ćeš izgraditi autocestu s budžetom za makadamski put.

Najbolji dio cijele priče je što rješenje ne dolazi od vlada. Rješenje dolazi od startupa i manjih tehnoloških kompanija koje su godine provele razvijajući alternative hiperskale modelu, a koje su do jučer bile ignorirane jer "tko će danas koristiti nešto što nije AWS". I sad, odjednom, svi traže alternative. I te iste kompanije, koje su preživljavale na kavi i entuzijazmu, postaju ključne za digitalnu budućnost država koje su ih ignorirale.

Ironija je, naravno, savršena. Ista ona tehnologija koju su proglasili mrtvom — decentralizirani sustavi, peer-to-peer mreže, lokalne instance — sad se vraća kao spasitelj. Ne zato što je tehnološki superiorna, nego zato što je politički nužna. Jer kad jednom shvatiš da tvoja digitalna infrastruktura nije tvoja, sve ostalo je samo pitanje cijene otkupa.

A cijena otkupa? Uvijek je viša nego što si mislio. I uvijek dolazi s kamatama koje nisi predvidio.

Izvor: tech.eu