Švicarska poljoprivreda i riječka delegacija

Devetnaest hiljada švicarskih franaka po hektaru subvencija, sir koji košta kao rabljeni Yugo, i ekipa iz Primorsko-goranske županije koja je otišla u Fribourg vidjeti kako to rade Švicarci. I vratila se s prezentacijom, fotkama i vjerojatno planom da se to isto primijeni na Krku, Cresu i Gorskom kotaru. Pas mater, koliko je to lijepo i beskorisno u isto vrijeme.

Nije da delegacije ne trebaju putovati. Trebaju. Više bi trebale. Samo ne ovako. Jer kad pošalješ ljude u Švicarsku da vide kako funkcionira poljoprivreda u zemlji koja ima više novca nego stanovnika, višu prosječnu plaću od cijelog hrvatskog BDP-a i politički sustav u kojem se odluke donose na razini sela, a ne na razini države — vratiš se s lijepim slikama i osjećajem da si nešto naučio. A nisi. Jer ono što Švicarci rade nije prenosivo. Njihova poljoprivreda ne postoji zato što su pametniji od nas. Postoji zato što su bogatiji. I što su odlučili da će imati poljoprivredu bez obzira na cijenu. Doslovno. Bez obzira na cijenu.

Devetnaest hiljada franka po hektaru. To je otprilike deset godina hrvatskih poticaja po istom hektaru, ako si dobar s EU fondovima i imaš rođaka u Ministarstvu. Švicarski farmer ne mora biti efikasan. Mora biti slikovit. Mora čuvati krajolik. Mora proizvoditi sir koji turisti kupuju za trista franka po kilu. I to je ok — za Švicarsku. Njihov model je: mi ćemo platiti farmerima da budu vrtlari nacionalnog parka, a turizam će platiti razliku. Kod nas je model: farmer će se nadati da će preživjeti do iduće godine, a država će se nadati da neće dignuti traktor na cestu.

I sad u takav kontekst dolazi delegacija iz PGŽ-a. Lijepo. Organizirano. Studijski posjet. Razmjena iskustava. Primjeri dobre prakse. To su sve riječi koje zvuče kao da netko nešto radi. Ali pitanje je što će donijeti doma. Hoće li se vratiti s konkretnim planom? Ili će se vratiti s fotkama ispred švicarskog parlamenta, utiskom da su Švicarci uredni i bogati, i zaključkom da treba više para za poljoprivredu? Jer to je klasika. Pogledaš kako rade u bogatoj zemlji, zaključiš da ti treba više para, i onda digneš ruku na idućoj sjednici skupštine i kažeš: "E, kod njih u Švicarskoj..."

Stvar je u tome da je Švicarska iznimka. Nije pravilo. Njihov model ne funkcionira nigdje drugdje jer nigdje drugdje nemaju tu količinu novca i tu političku volju da ga troše na poljoprivredu. Njihovi farmeri su subvencionirani do te mjere da je pitanje zašto uopće rade, a ne samo sjede na livadi i naplaćuju pogled. I to je u redu — ako si Švicarska. Ali mi smo Hrvatska. Mi imamo druge probleme. Mi imamo poljoprivredu koja se bori s otkupnim cijenama, s distribucijom, s birokracijom, s klimatskim promjenama i s činjenicom da je prosječna veličina posjeda 2.3 hektara. I što ćemo naučiti od Švicaraca? Da je dobro imati puno para? To već znamo. Da je dobro imati efikasnu administraciju? I to znamo. Problem je što nemamo ni jedno ni drugo.

Zato su ovakvi posjeti često gubljenje vremena. Ne zato što delegacije ne rade svoj posao — rade ga, vjerojatno najbolje što mogu. Nego zato što je konceptualno pogrešno tražiti rješenje u Švicarskoj. Treba tražiti u Sloveniji. U Austriji. U Tirolu. U južnom Tirolu, koji je možda najbolji primjer kako male strukture mogu funkcionirati unutar EU okvira. Treba tražiti u regijama koje su slične nama. Koje imaju slične probleme. Koje su se izvukle iz istog blata. Švicarska nije izvukla iz blata — Švicarska je rođena u hotelu s pet zvjezdica. Nije fer. Ali je istina.

I sad, dok ovo pišem, negdje u Rijeci netko slaže izvještaj s putovanja. Lijepo upakiran. S fotografijama. S preporukama. "Preporučujemo uvođenje sustava izravnih plaćanja po hektaru po uzoru na Švicarsku konfederaciju." I kolege će klimati glavom. I bit će super. I ništa se neće promijeniti. Jer ono što Švicarci rade nije tehnika. To je luksuz. A mi živimo u stvarnosti u kojoj se poljoprivrednici pitaju hoće li imati za dizel, a ne za novu štalu.

Nije kriva delegacija. Kriv je sustav koji ih šalje tamo gdje je lijepo, a ne tamo gdje je korisno. Jer studijski posjet Švicarskoj je nagrada, a ne alat. I to svi znaju. Samo nitko ne kaže naglas. Jer kad bi rekao, morao bi objasniti zašto ne šaljemo ljude u Rumunjsku, u Bugarsku, u Moldaviju — tamo gdje su rješenja jeftinija i gdje su problemi taj kao naši. Ali nema fotke ispred švicarskog parlamenta. I nema sira koji košta kao auto.

I tako se vrtimo u krug. Oni putuju. Mi komentiramo. Ništa se ne mijenja. Osim što je netko dobro jeo u Švicarskoj. I to je, jebote, jedino što će ostati.

Izvor: fiuman.hr