Tarik i Mirnes su bosanski Del Boy i Rodney, a njihova priča je hit

Dvojica braće iz Bosne, odjeveni u trenirke i s pogledom koji kaže "vidio sam ja i gore stvari", postali su globalni hit. Ne zato što su izmislili aplikaciju koja će zamijeniti liječnike, ne zato što su digli kripto burzu, nego zato što su, po svemu sudeći, jedini ljudi na Balkanu koji su shvatili osnovno pravilo poduzetništva: ne moraš imati plan, moraš imati stav. I to stav čovjeka koji je prodao polovne automobile, pa sjedio u kafiću, pa opet prodao nešto, pa opet sjedio u kafiću — i sad mu dođu novinari i pitaju ga kako je uspio. A on kaže: "Hoće nas svaka komedija."

I u pravu je. Naravno da hoće.

Jer ono što Tarik i Mirnes rade nije reality show, nije dokumentarac, nije ni poduzetnički masterclass. Ono što oni rade je čista, nepatvorena, sirova komedija situacije. I to ne zato što su glupi — naprotiv, preživjeli su rat, tranziciju, divlji kapitalizam i birokraciju koja bi slomila i najjačeg. Preživjeli su zato što su, poput svakog dobrog trgovca na balkanskom placu, shvatili da je život serija improvizacija i da je jedina konstanta — prodaja. Prodaješ li auto, prodaješ li sebe, prodaješ li san, nema veze. Bitno je da kupac ode s osjećajem da je dobio više nego što je platio, iako je zapravo platio više nego što je dobio.

To je Del Boy i Rodney u originalu. To je princip "Mućki" — narod koji nema ništa, ali ima sve: ima snalažljivost, ima humor, ima onu vrstu optimizma koja graniči s kliničkom deluzijom. Trotting, trotting, trotting — kroz život, kroz poslove, kroz propale šeme, kroz pobjede koje izgledaju kao porazi i poraze koji izgledaju kao pobjede.

Ali ima tu jedna stvar koju svi preskaču.

Mi se smijemo Tariku i Mirnesu, smijemo se Del Boyu i Rodneyu, smijemo se likovima iz "Vratit će se rode" i "Lud, zbunjen, normalan". Smijemo se zato što su oni karikature. Preuveličane verzije nas samih. Ali istina je da svaki od nas, u nekom trenutku života, radi upravo to — prodaje maglu. Samo što to zovemo "networking", "startup kultura" ili "strategijsko pozicioniranje na tržištu". Razlika je u tome što Del Boy nosi zlatni lanac i šljokičasti sakoi, a startup founder nosi crnu majicu i Patagonia prsluk. I jedan i drugi prodaju istu stvar: ideju da će sutra biti bolje nego danas, i da je upravo taj proizvod, ta usluga, ta prilika — ključ za vrata koja su do jučer bila zaključana.

Razlika je u cijeni.

Del Boy prodaje pokvarenu kosilicu za dvadeset funti. Startup founder prodaje "disruptivnu platformu koja koristi blockchain i AI za optimizaciju lanca opskrbe" za dvadeset milijuna dolara investicije. I jedno i drugo ima jednaku šansu da uspije — otprilike 50%. Ili ćeš proći, ili nećeš. Razlika je u tome što će Del Boy, ako ne prođe, popiti pivo i smisliti novu šemu. Startup founder će, ako ne prođe, napisati post na LinkedInu o tome kako je "neuspjeh samo uspjeh u nastajanju" i krenuti u sljedeći fundraising.

Koji kurac je gori?

I tu dolazimo do dijagnoze. Pacijent — globalna poduzetnička kultura — pokazuje sve simptome kroničnog samozavaravanja. Simptom broj jedan: uvjerenje da je ideja vrijedna novca. Nije. Ideja je vrijedna onoliko koliko je netko spreman platiti za nju, i to je to. Del Boy to zna. Zato ne ide u banku s biznis planom, nego na plac s kosilicom. On zna da tržište ne laže. Tržište kaže: "Imam dvadeset funti, daj mi nešto za te pare." Ako mu daš nešto što radi pet minuta, to je fer. Ako mu daš nešto što radi pet godina, to je dobar posao. Ali ako mu daš obećanje da će raditi jednog dana, to je prevara.

I upravo je to ono što nas tjera da se smijemo Tariku i Mirnesu. Ne zato što su oni smiješni, nego zato što su istiniti. Oni su ogledalo u koje ne želimo pogledati. Jer kad pogledaš u njih, vidiš sebe. Vidiš onaj trenutak kad si pokušao proći na sastanku bez pripreme, pa si improvizirao. Vidiš onaj projekt koji si prodao klijentu iako si znao da nije gotov. Vidiš onu priliku koju si "iskoristio" iako nisi imao pojma što radiš.

Nismo mi bolji od njih. Mi smo samo bolje odjeveni.

I zato su Tarik i Mirnes hit. Zato ih svaka komedija hoće. Zato će njihovi videi imati milijune pregleda dok će neki ozbiljni dokumentarac o poduzetništvu imati tisuću. Jer se ljudi ne žele educirati. Žele se identificirati. Žele vidjeti nekog tko je još veći luzer od njih, pa da se osjećaju bolje. Žele vidjeti nekog tko je uspio unatoč svemu, pa da pomisle: "Ako je on uspio, mogu i ja."

To je ljudska priroda. To je ono što pokreće ekonomiju. Ne racionalni izbor, nego iracionalna nada.

Nada da ćeš, kao Del Boy, jednog dana naletjeti na onu pravu priliku. Nada da ćeš, kao Tarik i Mirnes, postati hit. Nada da ćeš, unatoč svim dokazima da sustav ne radi za tebe, nekako proći.

I znaš što? Ta nada je jedino što nam je ostalo. Jer bez nje, ne bi bilo razloga ustati ujutro. Bez nje, ne bi bilo startupova, ne bi bilo poduzetnika, ne bi bilo ničega osim hladne, racionalne kalkulacije koja kaže: "Odustani. Šanse su ti nikakve. Vrati se na kauč i gledaj Netflix."

Ali mi ne odustajemo. Mi nastavljamo. Mi prodajemo. Mi se smijemo.

Jer komedija je jedini način da preživimo tragediju.

I zato, braćo Tarik i Mirnes, svaka vam čast. Vi ste nas podsjetili na ono što smo zaboravili u moru biznis planova, pitch deckova i investicijskih rundi. Da je poduzetništvo, u svojoj srži, samo jedna velika improvizacija. I da je jedina razlika između Del Boya i startup founder-a — pristup tuđem novcu.

A to je, priznajte, jebeno smiješno.

Izvor: riportal.net.hr