Tisuće tona metalnog otpada u središtu riječke luke, bez dozvole, mjesecima

Nije, naravno. Nije ni blizu. Ali u Hrvatskoj se pravna država ponekad ponaša kao onaj prijatelj koji ti na rođendan pokloni poklon-bon za dućan koji je zatvoren prije tri godine — dobra namjera, katastrofalna izvedba. Jer ako tisuće tona metala koji leži na lučkom gatilju nije otpad, što je onda? Privremena skulptura? Instalacija za bijenale? Mirovinski fond za generacije koje će doći čistiti to za stotinu godina?

Zakon o gospodarenju otpadom prilično je jasan. Postoje definicije, postoje dozvole, postoje inspekcije. Problem nastaje kad inspekcija odluči da definicije ne vrijede za ovaj konkretni slučaj, jer — eto — tako su se dogovorili. U svijetu softwarea to se zove undefined behavior. U svijetu stvarnog života to se zove sranje koje će netko platiti. Samo ne znaju još tko i kad.

Ali najbolji dio tek dolazi. Jer kad novinari pitaju, kad županijski vijećnici traže objašnjenje, kad građani počnu sumnjati da možda ipak nije u redu da im netko pred nosom drži hrpu metala koja bi mogla biti bilo što — od reciklažnog materijala do ekološke bombe — onda dobiju odgovor koji je majstorski u svojoj jednostavnosti: nije otpad. Točka. Pas mater.

Podsjeća me na davne dane Kvarner Neta, kad smo imali korisnika koji je tvrdio da mu modem ne radi, a ispostavilo se da ga nije uključio u struju. Ali on je inzistirao da je problem u našoj infrastrukturi, jer — eto — on je platio pretplatu i njemu sve mora raditi bez njegovog sudjelovanja. Razlika je što je njegov problem ostao na razini anegdote, a ovo će, ako se ne riješi, završiti kao dio krimenala koji će se učiti na pravnim fakultetima: Kako su tisuće tona metala prestale biti otpad isključivo snagom administrativne volje.

Naravno, moglo bi se reći da je to samo jedan slučaj, da inspekcije rade svoj posao, da će se stvari razriješiti. Moglo bi se. Ali ne bi bilo pametno. Jer kad jednom prihvatiš logiku po kojoj stvar prestaje biti ono što jest zato što ti tako kažeš, otvaraš vrata za sve i svašta. Sutra će netko reći da otpadne vode nisu otpadne nego mineralna voda s potencijalom. Prekosutra da azbest nije kancerogen nego prirodni izolator. I tako redom, dok ne dođemo do točke gdje riječi ne znače ništa, a zakoni su samo prijedlozi.

Najgore od svega je što ovaj slučaj nije izoliran. To je simptom sustava u kojem se institucije ponašaju kao da je njihov posao opravdavati neopravdano, a ne provoditi zakon. Kao da je inspekcija tu da zaštiti one koji krše pravila, a ne one koji ih poštuju. Kao da je javni interes nešto što se spominje u govorima, ali se zaboravlja kad treba donijeti odluku.

I što sad? Tisuće tona metala i dalje leže na gatu. Inspektorat i dalje tvrdi da nije otpad. Građani i dalje gledaju i pitaju se — koji kurac se ovdje događa? A odgovor je, kao i uvijek u Hrvatskoj, jednostavan: događa se ono što netko može progurati. Dok ne postane prekasno. Dok ne postane preveliko. Dok ne postane previše očito da je netko trebao reagirati jučer, a ne sutra.

Jer sutra će netko drugi sjediti na drugoj funkciji, sutra će netko drugi tumačiti zakon, sutra će netko drugi objašnjavati zašto je ovo što leži na gatu zapravo ipak otpad. Samo što će sutra biti skuplje. I teže. I opasnije.

A mi ćemo gledati i klimati glavama. Jer tako to u Hrvatskoj ide. Prvo se čudiš, onda se ljutiš, na kraju samo odmahneš rukom i kažeš: ma, bit će to dobro. Neće. Neće biti dobro. Nije ni sad dobro, samo se još ne vidi.

Izvor: fiuman.hr