Treća festivalska večer na bakarskom Žalu ribara i publika koja je ispunila prostor uz more —...

Jer dok se na bakarskoj rivi pjevaju pjesme o moru, ljubavi i nostalgiji, negdje drugdje se odvija pravi show. Ne onaj s pozornice i mikrofonom, nego onaj u kojem glavnu ulogu igraju brojke, rokovi i obećanja koja se nikad ne ispune. Govorim, naravno, o tech industriji koja je u zadnjih godinu dana postala savršen primjer kako izgleda kada ljudi s previše novca i premalo kontakta sa stvarnošću odluče da će promijeniti svijet — ali samo ako svijet pristane platiti pretplatu i ne postavljati pitanja. I dok MIK nudi glazbu koja ne laže, Silicijska dolina nudi pitch deckove koji lažu kao da im je to jedina vještina na CV-u. Pedeset milijardi dolara je cijena koju su investitori spremni platiti za alat koji piše kod umjesto tebe. Što bi bila najbolja vijest desetljeća da autori tog alata ne planiraju da ti ga više ne trebaš. Jer eto, u svijetu gdje se umjetna inteligencija prodaje kao rješenje za sve — od pisanja studentskih radova do dijagnosticiranja raka — jedino što se stvarno mijenja je broj ljudi koji će ostati bez posla i broj onih koji će zaraditi milijarde dok objašnjavaju zašto je to dobro za čovječanstvo. A ako misliš da pretjerujem, pogledaj samo kako izgleda tržište rada u IT sektoru nakon što su sve te "revolucionarne" platforme krenule u masovna otpuštanja. Ali hej, barem imamo pjesme o moru. Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba nuklearka i pet godina da nauči razliku između psa i muffina? I zašto, u istom dahu, tvrtke koje ga razvijaju najavljuju da će uskoro zamijeniti programere, novinare, prevoditelje i polovicu administrativnog osoblja na planeti? Odgovor je jednostavan: zato što je lakše prodati maglu nego istinu. A istina je da AI, u ovom trenutku, nije ništa pametniji od prosječnog menadžera koji je svoj posao dobio preko veze — samo što brže čita i piše s manje griješaka, ali i s potpunim nedostatkom razumijevanja konteksta. Koji kurac, pa čak i najnapredniji modeli još uvijek ne mogu shvatiti da "stavi mlijeko u frižider" ne znači isto što i "stavi frižider u mlijeko". Ali najbolji dio cijele ove priče nije tehnologija. Najbolji dio su ljudi koji je prodaju. Pogledaj bilo koju konferenciju o AI-ju i vidjet ćeš taj obrazac: čovjek u skupom odijelu, na pozornici, s prezentacijom od 47 slajdova, objašnjava kako će njegov proizvod "transformirati industriju" i "osloboditi ljudski potencijal". A pritom ne spominje da je njegov proizvod zapravo samo dobro zapakirani API treće strane s dodatnim slojem bullshita i cijenom koja bi mogla financirati mali grad godinu dana. I publika plješće. Jer eto, tako to ide u svijetu gdje je važnije izgledati pametno nego biti pametan. I tu dolazimo do poante. Dok se na Melodijama Istre i Kvarnera pjevaju pjesme koje su nastale iz stvarne emocije, stvarnog iskustva i stvarnog života — u tech svijetu se pjevaju pjesme koje je napisao algoritam na temelju statističke vjerojatnosti da će ti se svidjeti. I ljudi to kupuju. Ne samo doslovno, nego i figurativno. Kupuju priču da će im tehnologija riješiti probleme koje nisu ni znali da imaju, za cijenu koju si ne mogu priuštiti, uz uvjete koje ne razumiju. I onda se čude kad im nakon godinu dana stigne račun koji je veći od njihove hipoteke. I tako smo došli do točke gdje čovjek koji pjeva na bakarskoj rivi o ljubavi i gubitku ima više integriteta nego cijela jedna industrija vrijedna trilijune dolara. Jer on ne laže. Ne prodaje maglu. Ne obećava da ćeš za 99 dolara mjesečno dobiti rješenje za sve životne probleme. On samo pjeva. I ljudi ga slušaju. I to je, , jedino što je važno. Ali naravno, to nije dovoljno. Nikad nije dovoljno. Jer dok se na jednoj strani događa autentičnost, na drugoj se događa biznis. I biznis uvijek pobjeđuje, makar izgledao kao najgluplja stvar na svijetu. Pogledaj samo kako izgleda tržište dionica nakon što neka kompanija najavi "AI strategiju" — cijena skoči za 20 posto, iako nitko u toj kompaniji ne zna što AI zapravo znači, osim da ga treba staviti u svaki proizvod koji već imaju, makar to značilo da će toster sada imati chat bot koji ti objašnjava zašto ti je kruh zagorio. I ljudi to kupuju. I investitori to kupuju. I svi se prave da je to normalno. A nije. Nije normalno. Nije normalno da kompanije koje ne zarađuju ni centa imaju veću tržišnu kapitalizaciju nego cijele države. Nije normalno da ljudi s 25 godina postaju milijarderi zato što su napisali aplikaciju koja šalje slike mačaka. Nije normalno da se tehnologija prodaje kao spasenje, a zapravo je samo još jedan način da se izvuku novci iz džepova ljudi koji su dovoljno naivni da povjeruju. I dok se na bakarskom Žalu ribara pjeva o stvarnim stvarima, negdje u Silicijskoj dolini netko prodaje ideju da će te AI zamijeniti na poslu — i naplaćuje ti pretplatu da te nauči kako da ga koristiš da ne bi ostao bez posla. Jebeno. Jebeno savršeno. I tako smo opet izumili kotač. Ovaj put s pretplatom i uvjetima korištenja od 47 stranica.

Izvor: riportal.net.hr