Trećina Hrvata je protiv stranih radnika

Trideset i tri posto ljudi u ovoj zemlji misli da je rješenje jednostavno: zatvoriti granice, poslati strance kući, i sve će se samo riješiti. Kao da je ekonomija aparat za kavu pa ako izvadiš neki filter, kava će magično postati bolja. Samo što ovdje nije filter nego pola kuhinje, tri građevinske ekipe, kurirski servis, hotelsko osoblje i čovjek koji bere jabuke da ih uopće imaš u dućanu. Reci mi, koji kurac misliš da će se dogoditi kad njih pošalješ doma?

Prvo, hajmo riješiti jednu iluziju koja se provlači kroz komentare ispod svakog članka na tu temu: da strani radnici kradu poslove Hrvatima. To je narativ koji lijepo zvuči na kavi i roštilju, ali ne izdrži ni pet minuta ozbiljne analize. Jer poslovi koje rade nisu poslovi koje Hrvati žele raditi. Nisu ih htjeli ni 2015. ni 2005. ni 1995. Kad je zadnji put netko od tvojih prijatelja rekao: "Čuj, baš bih volio otići brati mandarine na Pelješcu za minimalac i smještaj u kontejneru"? Točno. Nikad. Jer hrvatska radna snaga ima druge ambicije — uglavnom zaposliti se u državnoj firmi, javnoj upravi, ili otići u Irsku, Njemačku, Australiju. Ironija je, naravno, jebeno savršena: mi šaljemo svoje ljude van, a onda se ljutimo što netko drugi dolazi raditi poslove koje smo ostavili.

E sad, što bi se zapravo dogodilo da sutra Hrvatska kaže: "Dosta, od sutra nema stranih radnika"? Pa, prvo što bi primijetio je tišina na gradilištima. Ne zato što su radnici otišli, nego zato što pola projekata jednostavno ne bi ni počelo. Danas u Hrvatskoj na gradilištima radi između 40 i 60 tisuća stranih radnika, ovisno o sezoni i izvoru podataka. Većina iz Bosne, Srbije, Kosova, Makedonije, ali sve više iz Azije — Nepala, Indije, Filipina. Bez njih, obnova Zagreba nakon potresa bi stala. Bez njih, Pelješki most bi se gradio još deset godina, da se uopće gradio. Bez njih, tvoja nova zgrada u Splitu, Rijeci, Osijeku — ostaje rupa u zemlji s nacrtom koji netko nosi kući kao uspomenu. A ti, dragi potrošaču, ostaješ u starom stanu s vlagom i bukom od susjeda koji isto tako nema kud.

Drugo: tvoja večera. Ne mislim na restoran s Michelinovom zvijezdom, mislim na onu pizzu koju naručuješ u petak navečer dok gledaš seriju. Ili onaj burger u subotu. Ili tjestenina u ponedjeljak. U ugostiteljstvu danas radi više od 30 tisuća stranaca, i to ne samo u kuhinjama — na šanku, za konobarskim pultom, na recepciji. Bez njih, većina restorana van sezone ne bi mogla otvoriti vrata. Jer Hrvati ne žele raditi vikende, blagdane, noćne smjene za 900 eura. I nemoj me krivo shvatiti — nitko ne bi trebao raditi za 900 eura. Ali to je realnost koju smo sami stvorili. Poslodavci nude minimalac, država gleda, a radnik dođe iz Nepala i kaže: "Bolje 900 eura ovdje nego 200 tamo." I tako funkcionira. Dok ga ne pošalješ doma. Onda ostaneš sam s praznim restoranom, narudžbom koja ne stiže, i pitanjem zašto je sve skuplje.

Treće: logistika. Onaj paket koji si naručio s AliExpressa, one cipele iz Njemačke, taj novi mobitel — sve to netko mora istovariti iz kamiona, sortirati u skladištu, utovariti u kombi, i dostaviti na tvoja vrata. Kurirske službe, skladišta, trgovački lanci — svi oni danas zapošljavaju strance jer hrvatskih vozača, skladištara i utovarivača jednostavno nema dovoljno. Nije da ih nema — nego su otišli u Austriju voziti kamione za 2500 eura. A ti sad misliš da će se vratiti jer si ti protiv stranaca? Neće. Vratit će se kad im ponudiš istu plaću. A nećeš, jer bi to značilo da moraš dignuti cijene, a onda bi opet plakao na kavi.

I tu dolazimo do možda najvažnije točke: demografija. Hrvatska već godinama ima negativan prirodni priraštaj. Umire nas više nego što se rađa. Radno sposobnog stanovništva je sve manje. Svake godine izgubimo 20-30 tisuća ljudi u radnoj dobi — neki odu van, neki umru, neki jednostavno odustanu. A broj umirovljenika raste. To znači da sve manje ljudi mora uzdržavati sve više penzionera. Bez stranih radnika, taj omjer postaje neodrživ. Nije pitanje hoće li nam trebati imigranti — pitanje je koliko brzo ćemo morati uvoziti radnike da sustav uopće funkcionira. Jer tko će raditi u domovima za starije kad svi budu stari? Tko će čistiti bolnice? Tko će nositi krevete na odjele? Tko će raditi u proizvodnji?

Vidim već komentare: "Neka poslodavci dignu plaće, onda će Hrvati raditi." Pa, donekle si u pravu. Da, plaće su preniske. Da, poslodavci iskorištavaju situaciju. Da, država treba regulirati tržište rada. Ali reći da će se sve riješiti dizanjem plaća za 20 posto je naivno. Jer postoje poslovi koje ljudi ne žele raditi ni za 1500 eura. Rad u smjenama, fizički naporan rad, rad vikendom, rad na blagdane, rad u prijavim uvjetima. To nije pitanje cijene, to je pitanje kulture i očekivanja. Mladi u Hrvatskoj danas žele raditi u IT-ju, marketingu, državnoj službi, ili otvoriti svoj obrt. Nitko ne sanja o tome da bude skladištar u Konzumu. I to je uredu. Ali onda nemoj plakati kad ti netko drugi dođe raditi taj posao.

Najzabavniji dio cijele priče je, naravno, licemjerje. Ista ona trećina koja je protiv stranih radnika, u velikom postotku koristi njihove usluge. Kupuje u dućanima koje oni opskrbljuju. Jede u restoranima u kojima oni kuhaju. Živi u stanovima koje su oni renovirali. Naručuje pakete koje su oni dostavili. Liječi se u bolnicama koje bez njih ne bi imale dovoljno čistačica i pomoćnog osoblja. I onda na birou glasa za stranku koja obećava "Hrvatsku Hrvatima". To nije licemjerje, to je jebeni cirkus. Ti si protiv njih dok ti ne trebaju. A trebaju ti svaki dan, na svakom koraku, u svakom segmentu života. Samo to ne vidiš jer su nevidljivi — dok ne odu.

I zato, kad sljedeći put čuješ nekog kako kenja o stranim radnicima, pitaj ga jednostavno: tko će ti donijeti pizzu? Tko će ti popraviti krov? Tko će ti obrati masline? Tko će ti pospremiti sobu u hotelu? Tko će ti istovariti kamion s namirnicama? Ako ima odgovor, super. Ako nema — neka šuti.

Jer bez stranih radnika, Hrvatska ne bi stala. Ne bi se ni pokrenula.

Izvor: riportal.net.hr