Tri i pol milijarde dolara prije IPO-a, nakon što si već potpisao ugovor od četrdeset pet milijardi...

Jer ako ti je netko već obećao četrdeset pet milijardi dolara, zašto ti, dovraga, treba još tri i pol da dočekaš izlazak na burzu? To je kao da ti je baka ostavila vilu na moru, a ti i dalje prosiš za kavu u gradskom autobusu. Ne zato što nemaš, nego zato što je prošnja postala navika, pa se bojiš da ćeš bez nje zaboraviti tko si.

Nscale je, za one koji nisu pratili, kompanija koja gradi računalnu infrastrukturu za AI — one ogromne hale pune procesora koji grizu megavate i seru vrućinu, a služe da netko negdje upita chatbota kako napisati molbu za bolovanje. I ta je kompanija, eto, uspjela uvjeriti nekoga da vrijedi pedeset milijardi dolara posla s kompanijom koja razvija modele koje će onda tebe uvjeravati da je tvoj posao zapravo hobi.

Sad, da budemo pošteni, ovo nije priča o Nscaleu posebno. Ovo je priča o cijeloj industriji koja je otkrila da je najprofitabilniji posao u tehnologiji — prodavati ljudima alate za posao koji će im oduzeti posao. I dok ti na starom serveru iz 2015. držiš firmu koju si gradio trideset godina, negdje u pustinji Arizona niče tvornica topline vrijedna pola milijarde dolara, koja postoji isključivo zato da bi netko mogao reći "umjetna inteligencija" na sastanku uprave i osjetiti kako mu se dionice dižu.

Sjetim se devedesetih, kad smo na Kvarner Netu spajali ljude na internet. Trebao ti je modem, telefon i živac za čekanje da se spojiš. Sad trebaš nuklearnu elektranu da pokreneš upitnik o vremenskoj prognozi. Napredak, jebote.

Pitanje koje nitko ne postavlja, a trebalo bi, glasi: ako je AI toliko pametan i toliko efikasan, zašto infrastruktura koja ga pokreće troši više energije nego cijela jedna država? Zašto je računanje koje bi trebalo riješiti probleme čovječanstva postalo problem sam po sebi? To je kao da si kupio auto da uštediš na cipelama, pa sad trošiš više na gorivo nego što si ikad potrošio na obuću u životu.

I onda dođe Nscale i kaže: trebamo još tri i pol milijarde. I svi klimaju glavom kao da je to normalno. Kao da je normalno da kompanija koja još nije dokazala da može generirati profit traži novac koji bi pokrenuo gospodarstvo manje države. Kao da je normalno da se cijela ekonomija pretvorila u Ponzijevu shemu u kojoj svi znaju da sudjeluju, ali se nadaju da će izaći prije nego što glazba stane.

A glazba će stati. Uvijek stane. Pitanje je samo tko će ostati bez stolca kad se to dogodi.

Jer računica je jednostavna: četrdeset pet milijardi dolara ugovora s jednim klijentom znači da ovisiš o jednom klijentu. A ako taj klijent sutra odluči da mu treba manje računanja, ili da će graditi vlastitu infrastrukturu, ili da je AI bio prolazna moda kao što su bile 3D televizije — što onda? Onda imaš gomilu skupog hardvera koji troši struju kao mali grad i nemaš kome da ga prodaš osim onima koji su također ostali bez posla.

Ovo podsjeća na priču o lopatama u zlatnoj groznici. Svi su jurili zlato, a pametni su prodavali lopate. Samo što su sad ljudi koji prodaju lopate toliko uvjereni u zlato da su počeli kupovati vlastite lopate na kredit. I sad im treba još novca da otplate lopate koje su kupili da bi kopali za zlato koje još nisu našli, ali su uvjereni da će ga naći jer su svi oko njih također kupili lopate.

Klasična logika. Ista ona koja je dovela do dot-com balona, do balona nekretnina, do kripto balona. Uvijek ista priča, samo drugačiji naziv za istu stvar: vjera da će netko drugi platiti više nego što si ti platio.

I da, netko će zaraditi. Uvijek netko zaradi. Oni koji izađu na vrijeme, oni koji prodaju lopate onima koji stižu kasnije, oni koji su dovoljno cinični da znaju da je sve ovo predstava. Ali na kraju dana, netko ostane držeći vreću. I pitanje nije hoće li se to dogoditi, nego kada i kome.

Možda Nscale bude iznimka. Možda AI doista promijeni svijet onako kako obećavaju. Možda ćemo svi živjeti u utopiji koju pokreću misli, a struja će biti besplatna jer će fuzija riješiti sve probleme. Možda. Ali do tada, netko mora platiti račune za struju, netko mora platiti hardver, netko mora platiti ljude koji održavaju te ogromne hale pune procesora.

I to je ono što me najviše zabavlja u cijeloj priči. Dok svi pričaju o umjetnoj inteligenciji koja će zamijeniti čovjeka, najveći posao u AI industriji je — infrastruktura. Beton, čelik, bakreni kabeli, rashladni sustavi. Najdosadnije stvari na svijetu. I te najdosadnije stvari su te koje vrijede najviše novca.

A mi ostali? Mi gledamo predstavu, klimamo glavom, i čekamo da netko objasni zašto je normalno da kompanija koja prodaje računalnu snagu traži tri i pol milijarde dolara prije nego što je uopće izašla na burzu. I nitko ne postavlja pitanje koje bi trebalo postaviti: ako je posao tako dobar, zašto ti treba toliko novca da ga nastaviš raditi?

Ali to je pitanje koje se ne postavlja u Silicijskoj dolini. Tamo se postavljaju pitanja o tome kako ćeš skalirati, kako ćeš osvojiti tržište, kako ćeš postati disruptor. A pitanje "zašto ti treba još novca ako je posao tako dobar" — to pitanje ostaje za one koji će pospremati za sobom kad balon pukne.

Do tada, Nscale će dobiti svoje tri i pol milijarde, izaći na burzu, i svi će pljeskati. A onda će za godinu dana ili dvije doći sljedeća runda, pa sljedeća, pa sljedeća. I svaka će biti veća od prethodne, jer tako funkcionira ovaj cirkus. I svaki put će netko reći da je ovaj put drugačije, da su fundamenti čvrsti, da je AI stvarna revolucija.

I svaki put će se netko naći da povjeruje.

Na kraju, sve se svodi na jedno jednostavno pitanje koje bi svaki investitor trebao postaviti prije nego što napiše ček: ako je ovo tako dobra prilika, zašto ti prodaješ? Zašto netko prodaje priliku koja je toliko dobra da bi je zadržao za sebe? Odgovor je uvijek isti, samo ga ljudi ne žele čuti.

Ali hej, tko sam ja da sudim. Ja sam samo čovjek koji je proveo život gradeći stvari koje rade, umjesto priča o stvarima koje će jednog dana možda raditi. Možda sam staromodan. Možda ne razumijem novu ekonomiju. Možda sam u krivu.

A možda samo znam da svaka Ponzijeva shema izgleda sjajno dok ne prestane.

Izvor: techcrunch.com