Tri milijarde dolara duga koje Jio Platforms planira otplatiti od IPO-a zvuči kao odgovorna odluka...

Indijski telekomunikacijski div, kćer Reliance Industriesa, objavio je u draftu IPO dokumentacije da će dio od očekivanih desetak milijardi dolara prikupljenih inicijalnom javnom ponudom otići na otplatu eksternih komercijalnih zajmova telekomunikacijske jedinice. To je kao kad digneš kredit za auto, a onda prodaš auto da otplatiš kredit — samo što ovdje auto ima 400 milijuna korisnika i vrijedi više od većine svjetskih telekoma.

Jio je u sedam godina napravio ono što europski operatori nisu uspjeli u dvadeset: pokopao je konkurenciju, preplavio tržište besplatnim podatkovnim prometom i postao najveći mobilni operator u Indiji po broju korisnika. Problem je što je taj rat financirao zaduživanjem koje sad mora vratiti. I zato ide na burzu. Ne zato što mu treba kapital za ekspanziju, ne zato što ima genijalnu novu tehnologiju, nego zato što mu banke kucaju na vrata i kažu: "Vrijeme je."

Pas mater, koliko je to indikativno za cijelu industriju. IPO više nije alat za rast, nego alat za preživljavanje. Kompanije izlaze na burzu ne da bi financirale sljedeći veliki iskorak, nego da bi pokrile rupe u bilanci koje su same stvorile jureći za tržišnim udjelom po cijeni koja ne dopušta pitanje "a kako ćemo ovo platiti".

Jio je, doduše, u boljoj poziciji od većine. Reliance Industries je najveća privatna kompanija u Indiji, s prometom od preko sto milijardi dolara, i može apsorbirati ogromne gubitke. Ali čak i oni, s tim resursima, moraju izaći na tržište kapitala da bi smanjili zaduženost. To je kao da najbogatiji čovjek u kvartu dođe tebi posuditi novac da plati račun za struju — tehnički ima novac, ali ga je negdje drugdje zaključao.

Ono što je fascinantno, a da nitko ne spominje, jest da Jio nije izgradio mrežu klasičnim putem. Nisu kupovali skupe licence na aukcijama, nisu gradili bazne stanice na svakom brdu, nisu plaćali astronomske tantijeme za spektar. Umjesto toga, iskoristili su Relianceovu infrastrukturu, postojeće kabele i veze, i napravili ono što nitko nije očekivao — učinili su podatkovni promet toliko jeftinim da su svi ostali morali ili spustiti cijene ili propasti. I propali su.

Ali ta strategija ima cijenu. Kad daješ 1 GB podataka za deset centi, tvoja marža ne postoji. Tvoj ARPU (prosječni prihod po korisniku) je toliko nizak da ga mjeriš u centima, a ne dolarima. I onda, kad dođe vrijeme za otplatu duga, shvatiš da ti treba milijarda korisnika da bi zaradio dovoljno za kamatu. A Indija ima samo milijardu i pol ljudi.

Zato je Jio IPO zapravo test nečeg puno većeg. To je test može li se telekomunikacijska infrastruktura, ta najskuplja i najkapitalnija industrija na svijetu, graditi na modelu "prvo osvoji, pa naplati". Do sada je odgovor bio "da, ako imaš džepove duboke kao Reliance". Ali sad i Reliance kaže: "Dosta, idemo na burzu."

Ako Jio uspije, otvorit će put svim ostalim telekomima u zemljama u razvoju koji sanjaju taj model. Ako ne uspije, ako investitori kažu "ne, hvala, ne želimo kupiti tvoj dug prerušen u dionice", onda će to biti signal da je era besplatnog interneta gotova. I da će korisnici, na kraju, platiti razliku.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je jednostavno matematika. Dug se mora vratiti. Ako ga ne vrati kompanija, vratit će ga korisnici kroz više cijene. Ako ga ne vrate korisnici, vratit će ga investitori kroz gubitak vrijednosti dionica. Novac ne nestaje. Samo mijenja vlasnika.

Jedina konstanta u telekomunikacijskoj industriji je da će, na kraju, netko platiti. Pitanje je samo tko i koliko.

Izvor: bloomberg.com