Trideset i tri mobilne ambulante su cijena za koju bi u normalnoj državi dobio funkcionalnu...

To nije loša ideja. Zapravo je odlična ideja. To je toliko dobra ideja da je apsurdno što se mora nazivati "inovacijom" i službeno otvarati uz rezanje vrpce. Jer ovo nije inovacija. Ovo je osnovna logistika iz devetnaestog stoljeća, kad su liječnici u Americi obilazili farme u kočijama, a u našim krajevima su župnici i učitelji bili de facto medicinski tehničari. Mi smo jednostavno toliko daleko odmakli od osnovne premise da zdravstvena zaštita treba biti dostupna, da se povratak toj premisi doživljava kao tehnološki iskorak. Kao da smo otkrili vatru. Koji kurac.

Evo ti Cunk pitanje: ako je mobilna ambulanta tako sjajna, jednostavna i jeftina solucija za ruralna područja, zašto je nismo imali prije? Zašto je trebalo da se desetke sela potpuno isprazne od ikakve medicinske pomoći, da stari ljudi umiru od zanemarenih kroničnih bolesti jer ne mogu preći šezdesetak kilometara do najbliže ordinacije, da tek onda netko pomisli: "Hej, a što ako stavimo doktora u kombi?" Odgovor nije u tehnologiji. Odgovor je u financijskom i administrativnom sustavu koji je toliko ukrućen, hijerarhijski i inertan da mu je svaki zahtjev za fleksibilnošću jednak herezi. Sustav je dizajniran za statične točke, za zgrade, za šaltere, za pečate. Sustav voli stvari koje stoje na mjestu i koje se mogu lako brojati, kontrolirati i umanjiti u proračunu. Liječnik u autu je anarhija. Liječnik u autu izmiče kontroli. On je van svih shema.

I tu dolazimo do prave genijalnosti ovog poteza. On nije medicinski. On je politički i financijski. Mobilna ambulanta nije prije svega alat za liječenje ljudi. Ona je alat za zaobilaženje sustava koji je sam sebe doveo u ćorsokak. Umjesto da se rješava korijen problema — zašto doktori ne žele živjeti i raditi u ruralnim područjima — mi jednostavno stvaramo paralelni, mobilni sustav koji tu činjenicu prihvaća kao nepromjenjivu. To je kao da imaš curenje na krovu, i umjesto da popraviš krov, postaviš šator u dnevnoj sobi i nazoveš to "inovativnim pristupom zaštite od vlage". Šator može biti fantastičan, od najboljeg platna, s ugradenim LED svjetlima i WiFi-em. Ali krov i dalje curi.

Pročitajte ponovno taj plan: trideset i tri ambulante. Zvuči impresivno. Zvuči kao da će se nešto veliko dogoditi. Ali podijelite to s brojem opustjelih sela, s brojem gradova čije su klinike preopterećene ljudima iz okolice, s brojem kroničnih bolesnika koji su prestali ići na preglede. Trideset i tri vozila je kap u moru. To je gesta. To je pokazivanje da se "nešto radi". I neću biti cinik do kraja — bolje i to nego ništa. Za one desetak ljudi u Muću koji će sad imati redoviti pristup liječniku, ovo je životno važna promjena. Ali ne smijemo dopustiti da nas ta gesta uspava i uvjeri da je problem riješen. Jer problem nije nedostatak automobila. Problem je nedostatak sustava koji podržava ljude koji rade u tim automobilima.

Razmislite o liječniku koji sjeda u tu mobilnu ambulantu. On ili ona vjerojatno dolazi iz obližnjeg grada. Vozi se sat vremena do prvog sela, pregleda pacijente, vozi do sljedećeg. Cijeli dan na cesti. Tko rješava administrativne zadatke? Tko vodi dokumentaciju? Kako funkcionira naručivanje? Što ako treba hitna pomoć između dva planirana dolaska? Tko odgovara za opremu u vozilu? Što s potrošnim materijalom? Ovo nisu retorička pitanja. Ovo su praktični, logistički uredski problemi koji će, ako se ne riješe savršeno, pretvoriti tu ambulantu iz blagoslova u još jedan izvor frustracije. "Joj, doktor je danas samo do podne, morali ste doći jučer." "Nemamo taj lijek u kombiju, morate u Glavnu bolnicu." Ovo je ono što Bourdain bi nazvao "problemom kuhinje". Svi vole ideju brze hrane dok ne vide prljave lonce i iscrpljene kuhare koji rade dvije smjene. Medicina je usluga. A usluga, ma koliko bila mobilna, zahtijeva strahovito puno dosadnog, nevidljivog rada iza kulisa.

I onda se vratimo na ono što ova priča zaista otkriva: našu opsesiju tech rješenjima za duboko ljudske i organizacijske probleme. Mi volimo "suvremeno opremljene" stvari. To je magična fraza. "Suvremeno opremljena ambulanta" zvuči kao da ima laserske skalpele i hologramske ekrane. U stvarnosti, to znači da ima EKG aparat, možda ultrazvuk, i laptop s vezom na cloud. To je super. Ali ta oprema nije nikakva inovacija. Inovacija bi bila da taj laptop besprijekorno komunicira s bolničkim informatičkim sustavom u Splitu ili Zagrebu. Inovacija bi bila da se nalaz s EKG-a automatski šalje specijalisti na evaluaciju. Inovacija bi bila da pacijent može putem aplikacije vidjeti kad će točno "doktor na kotačima" biti u njegovom selu i što treba ponijeti. No, ključna riječ je "bi bila". Jer velika je šansa da će se sve svesti na doktora s papirnom dokumentacijom u torbi, koji će se boriti s lošom mobilnom mrežom da pristupi sustavu, i koji će sve podatke unositi ručno kasnije navečer. Opet.

Ne želim biti taj koji samo sere po svemu. Istina je da je svaki pokret naprijed dobrodošao. Ali moramo biti svjesni razlike između pokreta naprijed i trčanja na mjestu. Ova ambulanta je simbol. Simbol je važan. Ali ljudi u Dalmatinskoj zagori ne trebaju simbole. Oni trebaju pouzdanu, dostupnu i kontinuiranu zdravstvenu zaštitu. Pitanje je hoće li ovaj projektirani sustav od trideset i tri vozila, koji će vjerojatno biti financiran iz EU fondova (jer, da budemo realni, iz našeg proračuna ne bi bilo ni za tri), biti održiv nakon što se potroše početna sredstva i ugasi medijska pompa. Hoće li općine moći platiti gorivo, održavanje i plaće? Hoće li se naći ljudi koji žele tu specifičnu, izoliranu vrstu posla? Ili će ovo postati još jedna lijepa fotografija za izvještaj, dok se kombi parkira u garažu i čeka rezervne dijelove koji nikad ne stignu?

Postoji jedna vrlo jednostavna metrika uspjeha. Za godinu dana, netko treba otići u ta sela i pitati starce: "Je li vam bolje?" Ne "Jeste li vidjeli novi kombi?", ne "Jeste li čuli za inovaciju?". Već: "Možete li sada redovito doći do svog liječnika? Jeste li manje zabrinuti za svoje zdravlje?" Ako je odgovor "da", onda je ovo više od PR poteza. Onda je to prava, osjetna promjena. Do tada, sve što imamo je dokaz koliko smo nisko pali, da nam je povratak na razinu osnovne logistike predstavljan kao veliki skok.

Budućnost zdravstva stigla je u Hrvatsku. Stigla je na četiri kotača. Donijela je sa sobom gorivo, pitanje održivosti i ogroman teret očekivanja od ljudi koji su već dugo naučili da ne očekuju ništa.

Izvor: riportal.net.hr