Xbox studio se otkupljuju od Microsofta

Tri studija koja je Microsoft proždirao u naletu korporativne ekspanzije sad traže izlaz kroz vrata koja su im ostavili otvorena jer ih je previše skupo zatvoriti. Kompanije u Montrealu, San Franciscu i Cambridgeu vode pregovore da bi se otkupile natrag u nezavisnost, što je situacija koja zvuči kao loš vic o braku u kojem supružnik kaže: "Ostani, ali plati mi da odem."

Ovo je jebeni spektakl korporativne disfunkcije koji bi bio smiješan da ne košta stotine ljudi egzistenciju.

Pedesetak milijardi dolara je Microsoft platio Activision Blizzard, jednu od najvećih akvizicija u povijesti industrije zabave, a sad tri mala studija koja su kupili između sendviča s drugim megadealovima pokušavaju skupiti kusur da pobjegnu nazad u garaže i podrume iz kojih su nikad nisu trebali izaći. To je kao da kupiš cijeli kvart, a onda se čudiš što ti stanari žele otkupiti svoje stanove jer si prestao grijati zgradu.

Razlog je jednostavan i smrdi na istu onu priču koju smo čuli stotinu puta: centralizacija, sinergija, optimizacija portfelja, svi oni lijepi izrazi koje menadžeri koriste kad trebaju objasniti zašto režu budžete ljudima koji su im donijeli jedine kreativne uspjehe u zadnjih pet godina. Double Fine je napravio Psychonauts 2 koji je bio jedan od rijetkih kritički hvaljenih ekskluziva u zadnje vrijeme. Ninja Theory je napravio Hellblade koji je bio umjetnički vrhunac. A sad im kažu: hvala, ali vaš tip igara ne prolazi kroz našu novu AI-generiranu pipeline optimizaciju.

Koji kurac uopće znači "pipeline optimizacija" u kontekstu studija koja su poznata po tome što rade igre koje ne možeš replicirati ni s najboljim generatorom slika? To je kao da kažeš Picassu da crta po brojevima jer je to efikasnije za masovnu produkciju. Ali eto, u svijetu u kojem se svaka kreativna odluka mjeri kroz Excel tablicu s predviđenim ROI-jem, umjetnost je bug, a ne feature.

I sad ta tri studija pokušavaju skupiti novac da bi se otkupila. Compulsion Games u Montrealu, Double Fine u San Franciscu, Ninja Theory u Cambridgeu. Svako od njih ima svoju priču, svoj identitet, svoj način rada koji je bio dovoljno dobar da ih Microsoft kupi, ali očito nije dovoljno dobar da ih zadrži. To je onaj trenutak kad shvatiš da nisi bio dio obitelji, nego dio portfelja koji se sad rebalansira.

Najgori dio cijele ove priče nije što Microsoft prodaje ili otpušta studije. To je normalno u kapitalizmu, kompanije kupuju i prodaju kao što ti mijenjaš auto. Najgori dio je što su ta ista studija kupili s pričom o podršci kreativnosti, o davanju resursa za eksperimentiranje, o tome da će imati slobodu dok imaju sigurnost velikog izdavača. A sad im kažu: sloboda vam je bila na kredit, a kamata je dospjela.

Sjećam se kad sam sredinom devedesetih postavljao prve servere za Kvarner Net i sanjao o tome da jednog dana radim za veliku kompaniju koja ima resurse i stabilnost. I eto, dvadeset godina kasnije, gledam kako se najveće kompanije na svijetu ponašaju kao da su tek izašle iz garaže – impulzivno, kratkovidno, s fokusom na sljedeći kvartal umjesto na sljedeću generaciju. Razlika je samo u tome što njihove greške koštaju milijarde i stotine radnih mjesta, dok su moje greške značile samo da mi netko pošalje ljutiti mail.

Ali ono što je stvarno zanimljivo u ovoj priči nije samo Microsoftovo povlačenje. To je signal o širem trendu: velike tehnološke kompanije počinju shvaćati da ne mogu sve kupiti i asimilirati. Neke stvari jednostavno ne rastu u korporativnom inkubatoru. Neke kulture, neki načini rada, neki tipovi kreativnosti – oni su kao orhideje koje trebaju specifične uvjete da bi cvjetale, a ne kao kaktusi koji prežive u svakom korporativnom pustinjskom okruženju.

Tri studija koja pokušavaju pobjeći iz Microsoftovog naručja nisu iznimka. Oni su kanarinac u rudniku ugljena, samo što je ovaj kanarinac skupio pare da kupi svoj kavez i pobjegne. Pitanje je koliko će još takvih kanarinaca uslijediti u idućih nekoliko godina, jer ovo nije samo gaming industrija – ovo je cijeli tech sektor koji se budi iz mamurluka beskonačnog rasta i shvaća da je kupovina svega što se miče bila loša ideja.

Ako ovi pregovori uspiju, vidjet ćemo nešto što je u tech industriji postalo rijetkost: ljude koji su dovoljno hrabri da kažu "ne, hvala, radije ćemo sami" i kompaniju koja je dovoljno pametna da im dopusti da odu umjesto da ih zadrži i uništi. Jer kad studio ostane u kompaniji koja ga ne želi, on umire sporo, kroz godine frustracije, odlazaka ključnih ljudi i projekata koji nikad ne vide svjetlo dana.

I tako, dok gledam ova tri studija kako skupljaju novac za svoju slobodu, sjetim se jedne stvari koju sam naučio prije trideset godina: najbolje stvari u ovom poslu rade ljudi koji imaju nešto za dokazati, nešto za izgubiti i netko tko im ne diše za vratom s Excel tablicom. Microsoft je upravo dokazao da to ne razumije. A ova tri studija će, ako uspiju, dokazati da su bili u pravu što su pobjegli.

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: thenextweb.com