1.1 milijarda eura u 65 dealova tjedno, a Europa i dalje izgleda kao da je tech industrija ovdje...

Nije loš tjedan za europski tech, ako gledaš samo brojke. Sto četrdeset milijuna dolara za EOS-X Space, Mistral kupuje Emmi AI, Estonci puštaju aute bez vozača na ceste. Sve to zvuči kao da se nešto događa. Kao da kontinent koji je izmislio CERN, World Wide Web i onaj mali čip u tvojoj kreditnoj kartici konačno shvaća da bi mogao i zaraditi na tome. Ali onda pogledaš malo bolje i vidiš ono što vidiš svaki put — Europu koja trči maraton u cipelama punim betona, dok netko drugi već vozi bicikl.

Mistral je ovdje zanimljiv. Francuski startup koji je izrastao iz ničega u ozbiljnog igrača na AI sceni, sad kupuje Emmi AI. To je potez koji miriše na ambiciju. Ali ambicija u Europi ima jedan problem — uvijek je malo previše oprezna. Kao kad bi u Rijeci otvorio kafić na Korzu, ali prvo pitaš grad tri puta za dozvolu, pa angažiraš konzultante da ti naprave studiju izvodljivosti, pa čekaš šest mjeseci da netko potvrdi da ljudi vole kavu. I dok ti to radiš, netko je već otvorio lanac u četiri grada i prodao ga Starbucksu.

Estonci su druga priča. Bliq je dobio odobrenje za potpuno autonomnu vožnju bez vozača. To je mala zemlja s manje ljudi nego što ih ima Zagreb, a oni su već tamo gdje će Njemačka biti za pet godina, ako bude dobre volje i ako se industrijski lobi ne uspije organizirati. Nije slučajno. Estonija je shvatila nešto što ostatak Europe još uvijek probavlja — da ti ne treba ogroman broj stanovnika da bi napravio stvari. Treba ti samo volja da nešto napraviš bez da prvo pitaš za dopuštenje. To je koncept koji je u Bruxellesu i dalje jednako egzotičan kao što je meni bio prvi susret s BSD-om 1995. — svi su pričali o njemu, ali nitko zapravo nije znao što radi.

I tu dolazimo do srži problema. Europa ima novac. Ima pametne ljude. Ima infrastrukturu. Ali ima i jedan kronični, gotovo genetski uvjetovan strah od neuspjeha. U Silicijskoj dolini, neuspjeh je počasna značka. U Europi, neuspjeh je još uvijek nešto što se prešućuje na obiteljskim ručkovima. I dok se ti brineš što će reći susjedi kad tvoj startup propadne, netko u Tallinnu već testira petu iteraciju proizvoda i ne razmišlja o posljedicama.

EOS-X Space sa svojih 140 milijuna dolara je savršen primjer. Svemirska industrija je možda najskuplji hobi koji čovječanstvo ima, ali u Americi se tretira kao ozbiljan biznis. Ovdje se tretira kao nešto što bi bilo lijepo imati, kao onaj bicikl u garaži kojeg se sjećaš svaki put kad prođeš pokraj njega, ali nikad ne nađeš vremena da ga napumpaš. I tako stoji. I skuplja prašinu.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba 1.1 milijarda eura tjedno da bi Europa izgledala kao da se nešto događa, dok istovremeno svaki drugi startup na ovom kontinentu sanja o tome da ga kupi Amerikanac ili Kinez? Jer to je realnost. Europski startupovi su izvrsni u stvaranju tehnologije koja je previše dobra da bi je ignorirali, ali premalo agresivna da bi je sami skalirali. Kao da kuhaš najbolji gulaš u kvartu, ali ga ne prodaješ jer ti se ne da otvoriti račun u banci i platiti porez.

Nije stvar u talentu. Nije stvar u novcu. Stvar je u kulturi. U Europi se još uvijek gleda na poduzetništvo kao na nešto pomalo sumnjivo, kao na hobi ljudi koji nisu našli pravi posao. Dok u Americi dijete od 14 godina već ima pitch deck i traži seed funding od ujaka, u Europi se isto dijete pita zašto ne ide na fakultet i ne traži sigurnu državnu službu. I tako gubimo generaciju za generacijom.

Estonci su to shvatili. Zato su tamo gdje jesu. Zato imaju digitalno društvo koje funkcionira bolje od bilo koje zapadne birokracije, zato imaju startupove koji ne čekaju dozvolu, zato imaju aute bez vozača na cestama dok se Njemačka još uvijek svađa oko toga smije li auto samostalno parkirati bez nadzora. Nije u pitanju inteligencija. U pitanju je jednostavna činjenica da su odlučili ne čekati.

I tu smo opet. Europa ima sve što joj treba. Osim hrabrosti. A hrabrost se, nažalost, ne može kupiti ni sa 140 milijuna, ni s 1.1 milijardom. Hrabrost se ili ima ili nema. A ova brojka od 1.1 milijarde eura tjedno je samo dokaz da se Europa trudi. Ali trud nije dovoljan. Treba i malo manje straha. I malo više vjere u to da je u redu pasti. Jer jedino tako se ustaje.

Izvor: tech.eu