545 milijuna eura za firmu koja izdaje kredite u Kazahstanu, i to je najmanje uznemirujuća vijest iz Europe ovaj tjedan

ID Finance je skupila 545 milijuna eura. Zaokružimo to: pola milijarde eura za platformu koja ljudima bez bankovne povijesti daje novac po kamatama koje bi u Hrvatskoj zakon zabranio, a u Kazahstanu su, gle čuda, potpuno legalne. To je najveća vijest iz europskog tech ekosustava ovog tjedna, veća od britanskog fonda za izbjeglice i veća od panične rasprave o tome kako spasiti EU Inc — pravni okvir koji bi trebao omogućiti da firma osnovana u Zagrebu ne mora imati odvjetnika u svakoj od dvadeset i sedam država članica. Pola milijarde za mikrokredite u srednjoj Aziji. Tri reda u priopćenju za spas europskog startup okvira. Tržište je reklo što mu je važno, i to nije bilo nimalo romantično.

Ukupno 65 tech dealova i 1,8 milijardi eura u jednom tjednu zvuči kao da Europa konačno diše. Ne diše. Zbrojite: jedan deal od 545 milijuna je trideset posto cijelog tjedna. Ostatak je šuma — pojedinačni roundovi od pet, deset, dvadeset milijuna, raspršeni po gradovima koji se međusobno ne vide i ne razgovaraju, s investitorima koji se međusobno ne poznaju i ne žele se poznavati. To nije ekosustav. To je arhipelag. Svaki otok ima svog glavnog čovjeka, svoj inkubator, svoju konferenciju na kojoj se dijeli pet istih nagrada istim ljudima, i svoj problem s egzitom — jer kad dođe vrijeme da se firma proda, kupac je američki, a odvjetnici su američki, i sva vrijednost koju je europski porezni obveznik subvencionirao kroz fondove i poticaje isparit će u Delawaru.

A onda imamo britanski fond za izbjeglice. Neću se rugati samoj ideji — ideja je plemenita, ljudi koji su pobjegli iz sranja i imaju diplomu inženjera zaslužuju kapital jednako kao i sinovi ljudi koji su taj kapital zaradili na nafti. Ali pogledajmo arhitekturu: Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je izašlo iz EU-a tvrdeći da mu je europska birokracija prepreka poduzetništvu, sada lansira državni VC fond ciljan na populaciju koju je domaća politika prethodnih deset godina sustavno tretirala kao problem za kontrolu granica. To nije licemjerje. To je licemjerje s PR odjelom. Država koja je poslala brodove u Ruandu sada piše čekove za iste te ljude — i zove to inovacijskom strategijom. Šarmantno. U onom smislu u kojem je šarmantan tip koji ti prvo razbije prozor, a onda ti ponudi da ti ga on popravi, uz fakturu.

I tu dolazimo do EU Inc, projekta koji se u priopćenjima opisuje riječima koje bih rezervirao za lijek protiv raka. Riječ je, sve skupa, o tome da firma može biti registrirana po jednom zakonu i poslovati u dvadeset i sedam zemalja bez papirnate drame. To je, u teoriji, najpametnija stvar koju je Bruxelles smislio od uvođenja roaminga bez naknade. U praksi — a praksa je ovdje važna — to je priča stara otprilike dvadeset godina, u kojoj je svaka država članica našla razlog zašto baš njezini notari, baš njezini registri i baš njezina porezna uprava moraju ostati izuzeti. Jer svaka od tih struktura nekome plaća stan. Ne nekom apstraktnom birokratu iz karikature, nego konkretnim odvjetničkim uredima, konkretnim konzultantima, konkretnim ljudima koji žive od toga da je prelazak granice papirnat i skup. Koji kurac, pa to je cijela poanta.

Slušajte paradoks do kraja, jer je lijep. Europa ima najobrazovaniju radnu snagu u povijesti, najbolju javnu infrastrukturu za istraživanje, najveći jedinstveni tržišni prostor na planetu i — po svim mjerilima koja se ne temelje na samohvali — najmanji broj firmi koje su izrasle iz garaže u firmu koja zapošljava deset tisuća ljudi. Zašto? Zato što je cijeli sustav optimiran za sprečavanje rizika, a ne za njegovo nagrađivanje. Banke ne kreditiraju jer im je regulator disao za vrat nakon 2008. i nikad nisu prestale. Mirovinski fondovi ulažu u obveznice jer im je mandat takav da je dionica rizik, a startup rizik na kvadrat. Osiguravajuća društva drže kapital u nekretninama jer im je to jedino što razumiju. I onda se svi čude kad najbolji inženjer iz Zagreba ili Rijeke spakira torbu i ode tamo gdje ga nitko ne pita za pečat iz matičnog ureda.

A 545 milijuna eura za ID Finance u tom kontekstu nije anomalija. To je logika sustava u jednom broju. Kapital ide tamo gdje može naplatiti rizik, a ne tamo gdje bi trebao graditi nešto novo. Mikrokreditna platforma u Kazahstanu nema problema s GDPR-om, nema problema s AI Actom koji stupa na snagu u fazama i koji će europskim firmama pojesti dvije godine inženjerskog vremena na dokumentaciju o tome kako model ne diskriminira, nema problema s radničkim pravima jer radnika u klasičnom smislu ni nema. Ima algoritam, ima podatke, ima klijente koji nemaju izbora, i ima maržu koja se mjeri u desecima posto. Naravno da je to najlakše prodati investitoru. Naravno da je to najlakše skalirati. Naravno da nitko neće uložiti pola milijarde u europsku tvornicu poluvodiča, jer tvornica traje deset godina, a fond traje sedam.

Ovo nije kritika ID Finance. Firma radi ono što firme rade — pronalazi rupu u sustavu i stoji u njoj. Kritika je na adresu onih koji gledaju tu vijest i zaključuju da europski tech cvjeta. Ne cvjeta. Jedan cvijet je narastao do pola milijarde, a vrt oko njega je beton. Pogledajte brojke: 65 dealova, 1,8 milijardi, pet izlaza. Pet. U tjednu u kojem je jedna američka firma sama prikupila više od cijelog europskog tjedna. To je omjer koji se ne mijenja godinama, unatoč svim deklaracijama, svim strategijama, svim panelima na kojima se lijepo govori o "europskom startup ekosustavu" dok se u pauzi pije kava i dijeli vizitke.

Ako je EU Inc toliko dobra ideja, zašto joj treba desetljeće da se rodi? Zato što dobra ideja u Europi nije dovoljna. Treba joj dvadeset i sedam potpisa, dvadeset i sedam pravnih tradicija i dvadeset i sedam skupina ljudi koje žive od toga da papir ostane papir. I zato će se, kad se EU Inc konačno rodi, roditi s izuzecima. S prijelaznim rokovima. S nacionalnim derogacijama koje će učiniti da jedinstveni okvir bude jedinstven otprilike kao što je jedinstveno tržište jedinstveno kad kupuješ auto — tehnički možeš, praktički te svaka zemlja oguli na homologaciji.

I tako gledamo tjedan u kojem Europa istovremeno pokušava spasiti svoj pravni okvir za firme, izmišlja fond za ljude koje je jučer tretirala kao invazivnu vrstu, i slavi pola milijarde eura uloženih u mikrokredite na tržištu gdje potrošačka zaštita nije ni koncept. Sve tri stvari su istovremeno istinite. Sve tri govore isto: kapital ide tamo gdje ga nitko ne pita previše. A pitanja su, jebeno, uvijek skuplja od odgovora.

Na kraju, ono što bi svatko tko je ikad vodio firmu u ovoj zemlji trebao znati: brzina administracije je konkurentska prednost. Ne porezna stopa, ne poticaj, ne bespovratna sredstva iz fondova koja dolaze za tri godine i traže petnaest potpisa i reviziju koju plaćaš sam. Brzina. Vrijeme koje ne potrošiš na pečate potrošiš na proizvod. To je cijela tajna koju su Amerikanci shvatili prije stotinu godina, a mi je još uvijek učimo iz prezentacija. I dok je učimo, netko u Almatyju upravo odobrava kredit po 47 posto efektivne kamate i broji maržu.

Izvor: tech.eu