EU Inc: 27 država, jedan zakon i nula šanse da ga izguraju do kraja

Dvadeset i sedam zemalja, četiri i pol milijuna ljudi koji svakog dana prelaze granicu na posao, i jedan zakon koji bi to trebao posložiti — a koji upravo sada, u tišini iza zatvorenih vrata, neko sustavno rastavlja na dijelove dok osnivači pišu očajnička pisma. EU Inc je najbolja ideja koju je Bruxelles imao u zadnjih deset godina i zato je, naravno, u ozbiljnoj opasnosti.

Pogledajmo anatomiju. Ideja je jednostavna do boli: jedan pravni okvir za startup u cijeloj Uniji. Jedan registar. Jedan dionički sustav. Osnivaš firmu u Rijeci i ona automatski postoji u Milanu, Stockholmu i Lisabonu, bez toga da ti odvjetnici u svakoj zemlji naplate tri tisuće eura da ti objasne zašto tvoja hrvatska d.o.o. u Njemačkoj ne vrijedi kao papir na kojem je isprintana. To je to. Nema tu nikakve magije, nikakve blockchain revolucije, nikakvog AI-ja koji će ti pisati poslovni plan dok spavaš. Samo pravna higijena. I upravo zato je ovo najopasnija stvar koja se trenutno događa u europskoj regulativi — jer funkcionira, a ono što funkcionira uvijek ima neprijatelje.

A neprijatelji su, kao i uvijek, oni koji od trenutnog kaosa zarađuju. Svaka država članica ima svoj registar, svoje notare, svoje minimalne temeljne kapitala, svoje zahtjeve za pečat i potpis i ovjeru i još jedan papir koji nitko ne čita ali svi naplaćuju. To je jedna lijepa, debela, zakonski zaštićena renta. I kad netko dođe i kaže "a što ako bismo to sveli na jedan obrazac", svi ti ljudi odjednom otkriju duboku, principijelnu brigu za nacionalni suverenitet, za zaštitu radnika, za borbu protiv pranja novca i za sve ono što nikad ne bi spomenuli da im nitko ne dira prihod.

Kurac suverenitet. To je pitanje tko će naplatiti ovjeru potpisa.

Ovdje treba biti precizan, jer se rasprava o EU Inc vodi kao da se radi o filozofskom sukobu između harmonizacije i supsidijarnosti, a radi se o nečemu mnogo banalnijem: o tome da svaka država želi zadržati mogućnost da svojim firmama oteža izlazak i tuđim firmama oteža ulazak, jer to što je teško je ujedno i to što se plaća. Kad njemački osnivač želi otvoriti podružnicu u Hrvatskoj i mora proći kroz proceduru koja traje mjesecima i košta kao solidan rabljeni auto, to nije zaštita — to je carina na birokraciju. I ta carina ima svoje korisnike. Uvijek ima.

E sad, ono što je stvarno zabavno u cijeloj priči je način na koji se taj otpor prodaje. Nitko neće izaći i reći "mi ne želimo da se firme kreću jer onda gubimo naknade". Reći će da predloženi okvir "nije dovoljno razrađen", da "otvara pravne praznine", da "zahtijeva dodatne konzultacije sa socijalnim partnerima". To su rečenice koje zvuče kao da ih je pisao netko tko brine, a u stvarnosti ih piše netko tko odgađa. Odgađanje je najjeftiniji način da ubiješ zakon — ne moraš ga glasati protiv, samo ga ostaviš da lebdi u odboru dok mu ne istekne mandat i dok svi koji su ga čekali ne dignu ruke i ne odu osnivati firmu u Delaware.

I tu dolazimo do najgorke ironije. Europa se godinama čudi zašto joj najbolje firme odlaze u Ameriku. Pišu se izvještaji, organiziraju paneli, snimaju podcasti o tome kako europski startupi nemaju pristup kapitalu, kako je tržište fragmentirano, kako regulatorni teret guši inovaciju. Sve to stoji. Ali kad netko napokon predloži da se taj fragmentirani teret smanji — ne poveća, ne preuredi, nego SMANJI — odjednom se nađe trideset razloga zašto baš sada nije trenutak. Nije zrelo. Nije usklađeno. Nije dovoljno konzultirano. Koji kurac nije konzultirano, konzultiralo se dvije godine.

Postoji jedna stvar koju ljudi koji nikad nisu vodili firmu ne razumiju, a koja objašnjava zašto je ovo važnije od bilo kojeg AI fonda i bilo kojeg programa poticaja: vrijeme osnivača je najrjeđi resurs u europskom tech sektoru. Ne novac — novca ima, fondovi su puni, natječaji se raspisuju i ostaju neiskorišteni. Vrijeme. Svaki tjedan proveden na čekanju u redu za ovjeru potpisa je tjedan u kojem se nije razvio proizvod, nije razgovaralo s kupcem, nije zatvorio krug investiranja. Ako firma u Zagrebu i firma u Amsterdamu moraju voditi dvije paralelne pravne strukture da bi poslovale u istoj uniji, jedna od njih će na kraju odustati. I to neće biti ona u Amsterdamu.

Ono što posebno bode oči je selektivnost panike. Kad treba spasiti banku, dogovor padne u jednom vikendu. Kad treba uvesti digitalnu covid potvrdu preko noći u dvadeset i sedam zemalja s različitim pravnim sustavima, to se dogodi u dva mjeseca. Kad treba uskladiti sankcije, to ide brzinom kojom inače idu samo hitne intervencije. Ali kad treba omogućiti da student iz Rijeke osnuje firmu koja može normalno poslovati u cijeloj Uniji bez odvjetnika i tri pečata — odjednom treba još jedna radna skupina, još jedno mišljenje, još jedna procjena učinaka na nacionalne pravne tradicije. Jebeno čudo da se uopće sjetimo disati bez prethodne konzultacije.

Ako je EU Inc predložak koji omogućuje da firma imenuje upravu, izda dionice, primi investiciju i posluje preko granice po jednom skupu pravila — onda je pitanje zašto to nije bilo moguće 2015. Odgovor je jednostavan: 2015. nitko nije pritisnuo dovoljno jako. Danas pritišću osnivači, i to je jedina stvarna promjena u cijeloj priči. Ne tehnologija, ne politička volja — nego činjenica da je dovoljno ljudi koji su podigli firme i platili cijenu fragmentacije sada dovoljno glasno da se to ne može ignorirati. Pitanje je samo hoće li taj glas doći do sobe u kojoj se odlučuje prije nego što se vrata zatvore.

I tu je ono što bi svatko tko je ikad vodio firmu u ovoj zemlji trebao prepoznati: obrazac je uvijek isti. Prvo se najavi velika reforma. Zatim se reforma "doradi" u konzultacijama. Zatim se doradi još malo, jer su neki dionici izrazili zabrinutost. Zatim se, kad se sve zbroji i oduzme, od prvotne ideje ostane okvir bez mesa, deklaracija bez mehanizma, dokument koji svi potpišu i nitko ne primijeni. I onda se za pet godina opet piše izvještaj o tome kako europski startupi nemaju pristup kapitalu i kako je tržište fragmentirano.

Ako EU Inc prođe u verziji u kojoj je jedinstveni registar "u načelu podržan" ali "primjena ostaje na nacionalnim tijelima", to nije zakon. To je priopćenje za javnost s pečatom. I svi će se slikati uz njega.

Ono što bi trebalo biti neugodno svima koji ovu raspravu vode jest koliko je nisko postavljena letvica. Ne traži se europski Nasdaq, ne traži se zajednički fond rizičnog kapitala od sto milijardi, ne traži se ništa što bi zahtijevalo hrabrost. Traži se jedan obrazac. Jedan registar. Jedan skup pravila koja vrijede od Baltika do Jadrana. Ako Unija to ne može izgurati do kraja bez da se raspadne na dvadeset i sedam interpretacija, onda sve priče o europskoj digitalnoj suverenosti i tehnološkom vodstvu treba staviti u ladicu pored onih o zajedničkoj vanjskoj politici. Lijepo napisano. Nikad primijenjeno.

I zato je ovo pismo osnivača, ma koliko god zvučalo dramatično, zapravo najmanje dramatična stvar u cijeloj priči. Oni ne traže revoluciju. Traže da im se ne oduzme nešto što je već dogovoreno u načelu, a što se sada tiho vadi iz teksta dok nitko ne gleda. To nije apel, to je evidencija. Svaki amandman koji izbaci jedinstveni registar ili ga svede na dobrovoljnu opciju je jedan redak u toj evidenciji, i svaki od tih redaka ima ime i prezime iza sebe.

Na kraju, sve se svodi na jedno pitanje koje je toliko naivno da ga nitko u Bruxellesu ne želi postaviti naglas: ako Unija može uvesti jedinstvenu punjačku za telefone u roku od dvije godine, protiv volje jedne od najvećih kompanija na svijetu, zašto ne može uvesti jedinstveni obrazac za osnivanje firme? Odgovor nije pravni. Odgovor je da punjač nikome ne dira prihod od notarskih ovjera.

Izvor: tech.eu