Poluvodiči su postali najskuplja sirovina na planetu, a nitko ne zna hoće li za dvije godine to još ikoga zanimati

Tržište poluvodiča danas izgleda kao onaj tip na jarunskoj plaži koji je 2021. prodao stan da kupi brod, pa ga iznajmljuje turistima, pa je na jesen shvatio da brod jede novac brže nego što ga donosi, pa ga sad prodaje ispod cijene i govori da je to "strateška odluka". Samo što je taj brod težak nekoliko stotina milijardi dolara i o njemu ovisi hoće li tvoj auto upaliti, hoće li ti banka odobriti kredit i hoće li tvoj Netflix učitati sljedeću epizodu u manje od tri sekunde. Pitanje koje svi postavljaju — ide li industrija poluvodiča prema velikom krahu — u sebi nosi jednu puno neugodniju istinu: nitko od onih koji bi to trebali znati nema pojma, a oni koji tvrde da znaju, prodaju ti nešto.

Pogledajmo brojke, jer brojke ne lažu, ali ih se može nagovoriti da govore ono što ti treba. Proizvodni kapaciteti za čipove globalno su narasli u zadnjih pet godina više nego u prethodnih petnaest, potaknuti panikom iz 2020. kad se pokazalo da svijet ima proizvodne kapacitete za poluvodiče otprilike kao što Hrvatska ima za podmornice. Vlade su bacile stotine milijardi — Sjedinjene Države kroz CHIPS Act, Europska unija kroz svoj vlastiti akt, Japan, Južna Koreja, Tajvan, svi redom — i sad kad te tvornice polako pale strojeve, postavlja se pitanje koje nikome nije palo na pamet dok su potpisivali čekove: kome ćemo prodati sve te čipove? Jer potražnja za elektronikom nije rasla brzinom kojom su rasli kapaciteti, a to je eufemizam za "napravili smo previše stvari za koju nitko nije siguran da će je itko htjeti kupiti po cijeni koja pokriva trošak".

Sad dolazi onaj dio gdje industrija uvjerava da je ovaj put drugačije. Neće biti krvavog kraha, kažu, bit će "mekše slijetanje". Ciklusi u poluvodičima postoje od 1970-ih i svaki put kad se pojavi boom, netko izađe i objasni zašto ovaj put zakoni gravitacije ne vrijede. Ovaj put je drugačije jer AI. Ovaj put je drugačije jer električna vozila. Ovaj put je drugačije jer... jer... jer imamo prezentaciju s lijepim grafikonima i investitore koji ne razumiju tehnologiju ali razumiju riječ "rast". To je kao da tip koji je izgubio četiri kuće na pokeru kaže da je ovaj put drugačije jer je proučio knjigu. Može on proučavati koliko hoće, karta dolazi kad se najmanje nadaš.

A najgori dio cijele priče je struktura tog tržišta. Nekoliko igrača kontrolira proizvodnju najnaprednijih čipova, i to oni najnapredniji ovise o jednom otoku, nekoliko tvornica i jednom dobavljaču strojeva koji košta kao manja država. Kad se ta koncentracija rasporedi na globalne lance dobave, dobiješ sustav koji je istovremeno fascinantan i apsurdno ranjiv — kao da je cijela svjetska ekonomija odlučila da će sve ovisiti o jednom tipu u Tajvanu koji ima ključ od zadnje sobe. I onda se svi čude kad taj tip kaže da bi mogao otići na godišnji. Cijena tog godišnjeg je, prema procjenama koje nitko ne želi staviti u službeni dokument, nekoliko bilijuna dolara globalnog BDP-a. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je posljedica trideset godina odluka koje su izgledale pametno dok je svijet bio miran i dok su svi mislili da će globalizacija trajati zauvijek.

Ali evo što je zapravo zanimljivo u cijeloj priči o mogućem krahu: on neće izgledati kao krah. Neće biti jednog dana kad se sve sruši i naslovnice vrište. Bit će to sporo curenje — tvornica koja odgađa proširenje, narudžba koja se smanjuje za deset posto, cijena dionice koja pada "zbog makroekonomskih uvjeta" dok CEO kupuje još jedan stan u Miamiju. Poluvodiči nisu kripto; ne možeš ih izbrisati u jednoj noći i glumiti da si oduvijek bio za regulaciju. Fizički su. Trebaju tvornice, trebaju struju, trebaju vodu, trebaju ljude koji znaju što rade. Kad potražnja padne, ne možeš samo ugasiti proizvodnju jer su ti strojevi vrijedni milijarde i jer su ugovori potpisani na pet godina i jer su vlade koje su ti dale subvencije izričito tražile da ne zatvaraš tvornicu u njihovoj izbornoj jedinici. Zato će krah izgledati kao "normalizacija tržišta" i "korekcija cijena" i "zdrava konsolidacija". Sve riječi koje zvuče pametno dok ti dionica pada 40 posto.

A ono što bih volio znati je koliko je od tih stotina milijardi uloženo u kapacitete za čipove koji će za tri godine biti tehnološki zastarjeli. Jer to je prava opasnost ovdje — ne da će potražnja pasti, nego da će se preusmjeriti na drugu vrstu čipova, one koje tvoje nove tvornice ne mogu proizvesti. Tvornica za proizvodnju čipova od 7 nanometara ne može se preko noći prebaciti na 2 nanometra; to je kao da si izgradio restoran za pizzu i sad ti svi naručuju sushi. Možeš ti objasniti da je pizza isto hrana, ali gost je već otišao preko puta. U poluvodičima se ta tranzicija odvija svakih nekoliko godina, i svaki put kad se dogodi, netko ostane s tvornicom koja proizvodi stvari koje nitko ne želi. To nije krah tržišta. To je krah konkretne strategije, konkretnog menadžmenta i konkretne države koja je mislila da može kupiti budućnost.

I zato je pitanje "ide li industrija prema krahu" pogrešno postavljeno. Industrija ne ide prema krahu; industrija ide prema zrelosti, a zrelost je u tech svijetu prljava riječ jer znači da više nema rasta od 30 posto godišnje i da više ne možeš prodavati priču umjesto proizvoda. Zrelo tržište je ono u kojem se boriš za svaki postotak marže, u kojem cijena postaje glavni argument, u kojem investitori počinju pitati kad ćeš vratiti novac. To je ono što čeka poluvodiče — ne apokalipsa, nego dosada. A dosada je, za svakoga tko je navikao na euforiju, gora od apokalipse. Jer apokalipsa je barem dramatična. Dosada traje.

Pitanje koje bi svatko trebao postaviti svojim političarima i svojim investicijskim savjetnicima je jednostavno: ako je poluvodič toliko strateški važan da su vlade bacile stotine milijardi na njegovu proizvodnju, zašto onda nitko od tih istih vlada ne može objasniti što će se dogoditi kad potražnja padne? Odgovor je da ne mogu, jer bi priznanje da nisu razmišljali o tome značilo priznanje da su potrošili javni novac na temelju panike, a ne na temelju analize. A to je nešto što nijedna vlada ne priznaje dok je još na vlasti. Zato ćemo sljedeći ciklus gledati isti film — boom, panika, subvencije, prekomjerni kapacitet, krah, konsolidacija, pa opet boom — i svaki put će netko izaći i reći da je ovaj put drugačije. Neće biti. Ali će zato prezentacija biti prekrasna.

Ako je poluvodička industrija toliko pametna, zašto joj treba pet godina i stotine milijardi da shvati ono što svaki obrtnik zna od prvog dana — da ne gradiš kapacitete za potražnju koja možda neće doći? Zato što u tech industriji nitko ne dobiva bonus za oprez. Dobiva se za hrabrost, za viziju, za "hrabro ulaganje u budućnost". A kad budućnost dođe i ne izgleda kao prezentacija, onda se zove "makroekonomski izazov". Tržište ne laže. Ali CEO-ovi itekako znaju.

Izvor: economist.com