AI bum se guši u brojkama koje nitko ne može provjeriti

Dvije tisuće milijardi dolara procjena tržišne vrijednosti tvrtki koje prodaju maglu. To je broj koji bi trebao nešto značiti. Ne znači ništa, jer nitko — baš nitko — ne zna odakle je došao. Nije to moja paranoja, to je strukturni problem cijelog AI balona: brojke na kojima počiva investicija od nekoliko bilijuna dolara ne prolaze test osnovne provjere. Ne mislim tu na optimizam. Optimizam je legitiman. Mislim na onu vrstu brojke koja se pojavi u pitch decku, preseli u novinsku kolumnu, citira u drugom članku, pa u trećem, i za šest mjeseci nitko više ne zna je li izašla iz audita, iz proračunske tablice ili iz nečijeg dupeta u pauzi za kavu.

Trideset godina sam u ovom poslu. Vodio sam ISP u Rijeci kad je internet u Hrvatskoj bio egzotičniji od sushi restorana u Delnicama. Naučio sam jednu stvar koja vrijedi više od svih MBA programa zajedno: kad ti brojka dođe prečisto, preokruglo i preoptimistično — lažna je. Nema iznimke. Dvostruko više korisnika nego što ima telefonskih priključaka u regiji? Laž. Rast od 400 posto kvartalno u industriji koja raste 12 posto? Laž. Devet od deset korisnika zadovoljno? Nitko ne mjeri zadovoljstvo devet od deset korisnika ničega, a kamoli softvera koji se ruši svaki drugi utorak.

E sad, ono što se promijenilo u zadnjih dvije godine nije to da brojke lažu. Brojke su oduvijek lagale. Promijenilo se to da su brojke postale JEDINI proizvod. AI kompanije ne prodaju softver koji radi. Prodaju projekciju softvera koji bi mogao raditi, umotanu u grafikon koji ide gore desno. A grafikon koji ide gore desno je najlakša stvar za nacrtati u PowerPointu. Vjerujte mi, crtao sam ih. Znam.

Postoji nešto što u industriji zovu "vanity metrics" — metričke praznine koje izgledaju impresivno dok ih ne pogledaš pod povećalom. Broj "korisnika" koji su se registrirali jednom i nikad vratili. Broj "upita" koji uključuje svaki health check i svaki bot koji je slučajno pogodio endpoint. Broj "enterprise klijenata" gdje je enterprise klijent firma koja je platila jednu probnu licencu i zaboravila je otkazati. Kad AI firma kaže da ima "dva milijuna aktivnih korisnika", pitanje koje nitko ne postavi je: aktivnih kako? Aktivnih kao što je moj susjed aktivan na Tinderu od 2019., ili aktivnih kao što je rudar aktivan u jami?

I onda dođe trenutak kada investitori počnu kopati. Ne zato što su odjednom postali etični. Zato što su shvatili da su uložili novac u brojke koje su same sebe citirale u krug. To je kao da si kupio dionicu na temelju preporuke koju je napisao netko kome je preporuku napisao netko treći koji je čitao tvoju vlastitu objavu na društvenim mrežama. Zatvoreni krug samozavaravanja. I dok se krug vrti, valuacija raste, a nitko ne pita ono što bi svaki vlasnik male firme u Rijeci pitao prvog dana: koji kurac ti zapravo prodaješ i kome?

Postoji razlog zašto su revizori u tech industriji plaćeni manje od marketingaša. Zato što revizor kaže "ova brojka ne drži vodu", a marketingaš kaže "ova brojka priča priču". A tržište voli priče. Tržište je ovisno o pričama. Priča je ono što drži valuaciju na životu dok stvarni prihod kasni šest kvartala. I tako dobiješ ekosustav u kojem je istina nepoželjna jer istina ne raste 40 posto godišnje.

Sjećam se, u ranim danima Kvarner Neta, kad bi nam banka tražila poslovni plan, brojke su morale imati veze s brojem priključaka koje smo stvarno imali. Nisi mogao napisati "projekcija rasta korisničke baze temeljena na eksponencijalnoj krivulji tržišnog usvajanja". Mogao si napisati "imamo 400 korisnika, planiramo 700 do prosinca jer smo postavili repetitor na Učki". To je bila brojka. Mogla se provjeriti. Mogla se opovrgnuti. Imala je težinu jer je imala podlogu. Danas je podloga opcionalna. Danas je dovoljno da brojka zvuči kao da bi mogla biti istinita, i već je ušla u sljedeći investicijski krug.

Ono što je najgore u cijeloj priči nije da brojke lažu. Najgore je što su brojke POSTALE NEPROVJERLJIVE. Kad je podatak iza API-ja koji je iza dashboarda koji je iza SaaS platforme koja agregira metrike iz tri različita sustava koja se međusobno ne slažu o definiciji korisnika — što točno provjeravaš? Ništa. Provjeravaš povjerenje. A povjerenje je, u financijama, najskuplja roba koju možeš izgubiti jer ga ne možeš kupiti natrag.

I zato će ovaj balon puknuti na mjestu gdje nitko ne gleda: u revizorskom izvješću. Ne u tehnologiji. Tehnologija radi. Radi dovoljno dobro da opravda dio hypea. Ali dio nije dovoljan kad si platio cijenu cjeline. Puknut će kad prvi veliki fond zatraži da vidi kako je izračunat broj "aktivnih korisnika", a odgovor bude "to je kompleksno". Kompleksno je sinonim za "ne znamo". A "ne znamo" je sinonim za "izmišljeno".

Ovo nije prvi put. Bilo je dot-com. Bilo je crypto. Bilo je ono s nekretninama 2008. Svaki put ista pjesma: brojke rastu dok ne postanu vjera, a onda vjera pukne i svi se prave da su znali. Razlika je sad u tome što je AI infrastruktura stvarna — čipovi postoje, struja se troši, podatkovni centri se grade. To znači da kad balon pukne, neće ostati prazno polje. Ostat će betonske hale pune GPU-a koje nitko ne zna iskoristiti jer je potražnja za njima bila izračunata na temelju brojki koje nitko nije provjerio.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba cijela industrija revizora da provjeri je li mu broj korisnika točan? Moja baka je znala koliko jaja nose kokoši. Nije trebala dashboard.

I tako smo opet izumili kotač. Ovaj put s pretplatom, valuacijom od dvije milijarde i brojem korisnika koji nitko živ ne može reproducirati.

Izvor: economist.com