220 godina škole, jedan OPG i bivši hotel: matematika goranske posjete

Dvije stotine dvadeset godina je dovoljno da se izgradi carstvo, sruši carstvo, izmisli struja, otkrije penicillin i čovjek prošeta Mjesecom — ali u Čabru je to tek dovoljno da se škola još uvijek zove istim imenom i da se župan na obljetnicu pojavi s ekipom fotogeničara. To nije cinizam. To je maturalac iz povijesti i statistike.

Prvo, točno: dvije stotine dvadeset godina obrazovanja u istom mjestu na petstotinjak metara nadmorske visine, u kraju iz kojeg se iseljava brže nego što se rađa, gdje zima traje devet mjeseci, a ljeto je kratki predah između dvije kiše. Ta škola je izdržala Austro-Ugarsku, dvije Jugoslavije, domovinski rat, tranziciju i sve hrvatske vlade od 1991. do danas — što je već samo po sebi statistički outlier. Da je škola dioničko društvo na burzi, analitičari bi pisali studije o njezinoj otpornosti na šokove, jer jebote, preživjela je i obrazovne reforme.

Ali nije poanta u školi. Poanta je u onome što se događa kad župan dođe u posjet. Jer posjete ovog tipa su poput forenzičkog pregleda lokalne političke anatomije — sve što se pokaže, sve što se prešuti, sve što se stavi u kadar i sve što ostane izvan njega. Na programu su bili Crveni križ, OPG mladog stočara, Minimundus u Gerovu i bivši hotel Snježnik koje je Županija kupila. Zvuči kao set za film o obnovi Gorskog kotara. Problem je što je scenarij već viđen, a redatelj nije promijenio ni kadar.

Crveni križ je institucija koja radi u tišini dok svi ostali rade selfije. Kad župan dođe u Crveni križ, to je kao kad papa dođe u bolnicu — lijepo, simbolično, ali pravo pitanje je što će se dogoditi sutra kad kamere odu. Jer Crveni križ u Čabru ne radi zato što je netko došao na obljetnicu. Radi zato što ima ljudi koji znaju da je humanitarni rad jedina djelatnost u kojoj profit mjeriš u spašenim životima, a ne u eurima na računu. Te ljude se ne plaća dovoljno, nikad ih se nije plaćalo dovoljno, i nikad ih neće biti plaćeno dovoljno — ali oni su i dalje tu. To je taj kontinuitet koji ne staje u PowerPoint prezentaciju.

Onda dolazimo do OPG-a mladog stočara. Mladi čovjek, stočarstvo, Gorski kotar, EU fondovi, poticaji, županova ruka na ramenu. To je narativ koji se prodaje kao svježa roba na tržnici optimizma. I stvarno, svaki mladi čovjek koji odluči ostati na selu i baviti se poljoprivredom umjesto da ode u Njemačku raditi u Amazonovom skladištu zaslužuje svaku čestitku. Ali realnost je takva da je mladi stočar iz Gorana isto što i mladi programer iz Rijeke koji odbija ponudu od tri tisuće eura neto da bi radio za lokalnu firmu za tisuću dvjesto. Herojski, ali neodrživo bez strukturnog rješenja koje ne dolazi u obliku posjeta.

Jer posjete su super. Posjete su fotogenične. Posjete završe u novinama, na portalima, u Facebook objavama s hashtagovima. Ali posjete ne donose ceste. Ne donose internet brži od 30 megabita u mjestima gdje ljudi žive. Ne donose pedijatra u Dom zdravlja. Ne donose autobusnu liniju koja vozi više od tri puta dnevno. Posjete donose ono što politika najbolje zna: iluziju akcije bez akcije.

Minimundus u Gerovu je posebna priča. Netko je u malom mjestu u Gorskom kotaru napravio zbirku minijatura svjetskih znamenitosti. To je projekt koji je nastao iz ljubavi prema mjestu, iz želje da se turistima ponudi nešto drugačije, iz vjere da se i u malom može napraviti veliko. I jest. To je jedan od onih projekata koji ne bi trebali biti iznimka nego pravilo. Ali jesu. Jer u Hrvatskoj su ovakve priče iznimka koja potvrđuje pravilo da se sve pametno događa unatoč sustavu, a ne zahvaljujući njemu. Minimundus je nastao unatoč birokraciji, unatoč manjku sredstava, unatoč svemu što bi normalnog čovjeka natjeralo da odustane. I sad župan dođe, slika se, kaže kako je to divno, i ode. Sutra će Minimundus opet sam brojati posjetitelje i nadati se da će preživjeti zimu.

I na kraju, bivši hotel Snježnik. Županija ga je kupila. To je ona vrsta vijesti koja zvuči kao dobra vijest dok ne počneš postavljati pitanja. Koliko je koštao? Što će biti s njim? Tko će ga voditi? Hoće li postati centar za razvoj turizma, ili će završiti kao još jedan objekt u vlasništvu lokalne zajednice koji stoji prazan pet godina dok se netko ne sjeti da je skupo grijati praznu zgradu? Jer povijest kupnje hotela od strane lokalnih vlasti u Hrvatskoj nije bajka. To je horor film u kojem se zgrade kupuju, obećanja daju, a onda se sve raspadne u korupcijskom skandalu ili jednostavnom administrativnom kaosu. Nadam se da će Snježnik biti iznimka. Ali iz Gorana sam, pa znam koliko su iznimke rijetke u kraju gdje je i redovna linija autobusa događaj.

I sad, nakon svega, ono najvažnije pitanje koje nitko ne postavlja: zašto je ovo vijest? Zašto je posjet župana mjestu koje je dio njegove županije vijest? Jer bi trebalo biti normalno da župan redovno obilazi sve dijelove županije, a ne samo one koji su na putu prema moru. Jer bi trebalo biti normalno da se škola ne spominje samo na obljetnicu nego i kad treba krov, ili nova učionica, ili knjige. Jer bi trebalo biti normalno da mladi stočar ne dobije posjet nego da dobije infrastrukturu koja će mu omogućiti da njegovo meso stigne do tržišta bez da se pokvari na putu.

Ali nije normalno. I zato je ovo vijest. I zato ćemo sutra čitati o sljedećem posjetu, i sljedećoj obljetnici, i sljedećem obećanju. A Čabar će i dalje biti tu, na petstotinjak metara nadmorske visine, s istom školom, istim Crvenim križem, istim OPG-ovima i istim pitanjem: hoće li itko ikad doći ne samo da se slika nego da ostane i pomogne?

Dvije stotine dvadeset godina škole. Jedan OPG. Jedan bivši hotel. I jedna posjeta koja je trebala biti početak, a vjerojatno će biti samo još jedna fotografija u godišnjem izvještaju.

Izvor: riportal.net.hr