Britanska vlada ulaže u nadzor: 500 milijuna funti za startup koji će gledati građane

Ako država osnuje vlastiti investicijski fond da ulaže u domaće AI startupe, a prva stvar koju taj fond kupi je firma koja nadograđuje državnu nadzornu mrežu, to nije investicija. To je zaokruživanje kruga.

Petsto milijuna funti. Toliko je težak takozvani Sovereign AI fund, instrument kojim Ujedinjeno Kraljevstvo financira domaću umjetnu inteligenciju, jer je očito zaključilo da je najsigurniji način da potakneš domaći tech sektor taj da sam postaneš investitor u njega. Startup zove Augur. Ime je odabrano s namjerom, jer augur je u starom Rimu bio svećenik koji je gledao u ptice i iz njihovog leta čitao budućnost. Danas let ptica zamjenjuju kamere na stupovima, a proricanje sudbine zamjenjuje algoritam koji prepoznaje tablice, lica i obrasce kretanja. Napredak je, kao i obično, samo stara funkcija u novom pakiranju.

Suština je jednostavna i zato je zanimljiva. Država je osnovala fond. Fond je uložio u firmu. Firma radi proizvod koji prodaje državi. Novac je otišao od poreznog obveznika, prošao kroz državni fond, ušao u privatnu firmu, i vratio se državi kroz ugovor o nabavi — samo što je na tom putu netko u međuvremenu upisao vlasnički udio i postao bogatiji. To se u poslovnim krugovima ne zove cirkularno financiranje jer zvuči prljavo. Zove se strateško ulaganje u nacionalne kapacitete. Ista stvar, skuplje ime.

Pacijent pokazuje simptome koji se u kliničkoj slici prepoznaju kao klasična državno-privatna petlja s komplikacijama u vidu javne nabave bez konkurencije. Preporučujem hitnu intervenciju transparentnosti, ali prognoza je loša — jer kad je država i investitor i kupac i regulator, nema više nikoga u sobi tko bi mogao reći ne.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba državni fond od pola milijarde funti da bi nadzirao vlastite građane? Zar nije poanta pametnog sustava da smanji potrebu za ljudima koji gledaju, a ne da proizvede industriju čiji je jedini kupac upravo onaj koji ga je i stvorio? Svaki put kad netko kaže da gradi AI za javnu sigurnost, pitanje koje nitko ne postavlja glasi: čija sigurnost, i od koga?

Postoji tehnička dimenzija koju treba imenovati jer se o njoj rijetko govori. Nadzorna mreža nije jedna kamera. To je sloj sustava — kamere, mrežna infrastruktura, pohrana, obrada, prepoznavanje, indeksiranje, pretraživanje. AI u tom lancu nije dodatak. AI je ono što cijeli lanac pretvara iz skupa snimki u pretraživu bazu ljudi. Bez prepoznavanja, imaš milijune sati videa koje nitko neće pogledati. S prepoznavanjem, imaš upit koji u sekundi izbaci gdje je određena osoba bila u 14:37 prošlog utorka. Razlika između te dvije stvari nije tehnološka. Razlika je politička, i ogromna.

Sjetim se devedesetih, kad smo gradili mreže i servere po Hrvatskoj, i kad je svaki novi backbone bio razlog za slavlje jer je značio da informacija putuje brže i dalje. Nismo tada razmišljali o tome da će ista ta infrastruktura jednog dana biti temelj sustava koji prepoznaje lica u gomili. Mreža je neutralna. Ono što na nju staviš nije.

Britanska politika ovdje nije iznimka, nego primjer. Isti obrazac postoji svugdje gdje država ima novca i ambiciju, a premalo strpljenja za spora, dosadna pitanja o građanskim pravima. Kupi se tehnologija, potpiše se ugovor, objavi se priopćenje o inovaciji, i onda se pet godina kasnije netko čudi što sustav radi malo više nego što je pisalo u specifikaciji. To je obrazac koji se ponavlja kao loš sitcom — ista šala, ista publika, isti smijeh na pogrešnom mjestu.

Onaj tko danas proda nadzornu mrežu državi prodaje je i svakoj sljedećoj vladi. Tehnologija ne poznaje izborne cikluse. Kad jednom postaviš sloj koji prepoznaje ljude, on ostaje. Vlade se mijenjaju, ministri odlaze, a baza podataka ostaje tamo gdje je bila, čekajući da je netko upita. Pitanje nije hoće li biti zloupotrijebljena. Pitanje je kad, i od koga, i hoćemo li to saznati iz novina ili iz sudske presude deset godina prekasno.

I onda se pojavi argument o konkurenciji. Ako Britanija ne uloži, uložit će netko drugi, i onda će Britanija zaostati. To je argument koji zvuči racionalno i ubija svaku raspravu, jer se njime svaka etička ograda pretvara u luksuz koji si ne možemo priuštiti. Ali pogledajmo što taj argument stvarno tvrdi: tvrdi da je utrka toliko važna da je pitanje tko je nadziran manje važno od pitanja tko nadzire. To nije strateško razmišljanje. To je izgovor koji je odjenuo odijelo.

Tržište ne laže. Ali države koje same sebi prodaju proizvode koje su same financirale znaju uljepšati račun. Kad je kupac i investitor ista osoba, cijena prestaje biti informacija i postaje formalnost. I zato je ovaj ugovor, koliko god izgledao kao trijumf domaćeg tech sektora, zapravo dokaz da se domaći tech sektor još nije dokazao na otvorenom tržištu — jer da jest, ne bi mu trebao državni fond da mu bude i investitor i mušterija.

Nema ovdje velikog zlikovca. I to je najgori dio. Nema nikoga s brkom koji trlja ruke u mračnoj sobi. Postoje samo ljudi koji rade svoj posao, fond koji ispunjava mandat, startup koji prodaje proizvod, ministarstvo koje potpisuje ugovor, i građanin koji na kraju plati sve to — i koji će, ako bude imao sreće, o tome čitati u novinama. A ako ne bude imao sreće, neće ni znati da je bio nadziran.

Petsto milijuna funti je, u proračunskim okvirima, gotovo ništa. Ali nije stvar u iznosu. Stvar je u tome što je ovo prvi korak, a prvi koraci se ne broje po veličini nego po smjeru. Smjer je jasan. Država je prestala biti samo kupac nadzorne tehnologije. Postala je i njezin vlasnik.

Budućnost je stigla. Donijela je račun, i kameru na svakom stupu.

Izvor: tech.eu