AI ministar ne koristi ChatGPT za posao

Britanski ministar zadužen za umjetnu inteligenciju ne koristi ChatGPT za službene poslove. To bi bila šala da nije istina, a da nije istina bila bi još bolja šala. Čovjek koji bi trebao razumjeti AI bolje od ikoga u zemlji, koji bi trebao pisati regulative, definirati etičke okvire i oblikovati budućnost digitalne Britanije, oslanja se na olovku i papir dok mu kompanije koje regulira šalju podatke u oblake koje ni sam ne koristi.

Nije da ga ne koristi zato što sumnja u tehnologiju. Naprotiv, on je njen najveći zagovornik. Drži govore o transformativnoj moći AI-ja, potpisuje dokumente o nacionalnoj AI strategiji i slika se s CEO-ovima ispred servera koji hlade milijarde parametara. Samo što, kad dođe kući, ne vjeruje alatu dovoljno da mu povjeri sastavljanje bilješke sa sastanka. Koji kurac onda propovijeda?

Ovo nije priča o jednom čovjeku. Ovo je simptom. Cijela industrija funkcionira na principu "radi što kažem, ne što radim". Kompanije prodaju AI sigurnosna rješenja, a interno ih testiraju na starim podacima iz 2019. Startupi obećavaju revoluciju u zdravstvu, dok im osnivači idu na preglede kod liječnika koji ne koristi ni digitalni karton. Prodavači magle su najbolji kupci magle koju prodaju drugima.

Ministar se, prema dostupnim informacijama, boji curenja podataka. Ne želi da njegovi mailovi, bilješke ili povjerljivi dokumenti završe na serverima kompanije koja ih trenira na svojim modelima. I u pravu je. To je legitiman strah. Ali ako se bojiš alata koji promoviraš, ako ne vjeruješ sigurnosti sustava koji želiš nametnuti cijeloj zemlji, što to govori o tebi? Prodaješ kišobrane, a sam se sklanjaš pod strehu.

Sjeti se one stare fore iz 90-ih kad su ISP-ovi prodavali dial-up pakete s brzinama koje nikad nisu dostizali, a sami su sjedili na ISDN-u. Kvarner Net je 1996. bio jedan od prvih koji je ljudima obećavao brzi internet, ali znao sam da infrastruktura neće izdržati dok ne dignemo nove centrale. Razlika je: nikad nisam prodavao uslugu koju nisam sam koristio. Testirao sam na vlastitoj koži, pa tek onda nudio drugima. To se zove integritet. Danas se zove "loš poslovni model" jer etika košta.

Ministar nije sam. Pogledaj bilo koju konferenciju o digitalnoj transformaciji. Govornici pričaju o blockchainu, a bilješke pišu na Moleskineu. Preporučuju AI asistente, a asistenti su im ljudi s faksovima. Prodaju ti budućnost, a žive u prošlosti. To nije licemjerje, to je kognitivna disonanca na steroidima. Ili jednostavno znaju da alat nije spreman, ali novac jest.

Ako ministar za AI ne koristi ChatGPT, postavlja se pitanje: zašto bi itko drugi? Ako on, s pristupom najboljim sigurnosnim protokolima, tehničkim timovima i budžetom koji bi kupio mali otok, ne vjeruje alatu, što tek običan građanin s besplatnom verzijom i sumnjivom privatnošću? Prodaješ proizvod koji ni sam ne bi kupio. To nije marketing, to je prijevara.

Naravno, postoji i druga strana. Možda ministar zapravo koristi AI, samo ne ChatGPT. Možda ima svoj, sigurniji model, prilagođen državnim potrebama. Možda je cijela priča izvučena iz konteksta i on koristi alate koje mediji nisu detektirali. Ali i tada ostaje pitanje: zašto ne priznati? Zašto se skrivati iza "ne koristim ChatGPT" kao da je to stigma? Ako imaš bolji alat, reci. Ako nemaš, šuti i nemoj prodavati maglu.

Ova situacija je savršena metafora za cijelu AI industriju. Ljudi koji ti prodaju revoluciju sami su u fazi testiranja beta verzije. Kompanije koje obećavaju autonomne automobile voze se s vozačem. CEO-ovi koji pričaju o superinteligenciji ne mogu natjerati vlastiti kalendar da se sinkronizira. I svi se čude zašto javnost sumnja. Zato što mi vidimo da vi ne koristite vlastiti proizvod.

Najbolji dio? Ministar i dalje drži predavanja o tome kako AI može transformirati javni sektor. Kako može povećati efikasnost, smanjiti birokraciju i ubrzati donošenje odluka. A sam ne vjeruje alatu dovoljno da mu kaže "napiši mi sažetak ovog dokumenta". To je kao da dijetetičar preporučuje keto dijetu, a vi ga uhvatite kako jede sendvič iza ugla. Gubiš kredibilitet. I to s pravom.

Industrija se mora suočiti s činjenicom: prodaja alata koji ni sami ne koristite nije održiva. Ljudi nisu glupi. Vide kad im prodaješ kišobran, a stojiš na kiši. Hoće li se išta promijeniti? Ne. Novac je prevelik. Govori su previše uvjerljivi. A kredibilitet je ionako samo broj na LinkedInu. Samo nemojte biti iznenađeni kad vam javnost okrene leđa. I kad vas pitaju: "A zašto bismo vam vjerovali?" Nemate odgovor. Jer ne koristite vlastiti proizvod.

Izvor: tech.eu