Asfalt u Šibeniku nije se zalijepio za podlogu

Naneseni tanki sloj nije bio novi asfalt nego bitumenski premaz koji se nije dobro vezao uz podlogu, pa se Grad Šibenik žalio izvođaču radova. I eto ti ga na — cijeli grad gleda u sramotno izvedene radove i pita se koji kurac se dogodio. Dio obnovljenog kolnika u širem središtu Šibenika izazvao je zabrinutost među vozačima, ali i podsmijeh građana koji svakodnevno prolaze tim dijelom grada. Novi sloj bitumena odvojio se od starog asfalta, pa je Grad Šibenik poslao reklamaciju izvođaču radova. I sad, normalno, građani se smiju, vozači psuju, a netko u gradskoj upravi vjerojatno piše izvješće koje će završiti u ladici.

Ali prije nego što se nasmijemo do suza, pitajmo se: je li ovo izolirani incident ili simptom nečega dubljeg? Jer kad se asfalt odvaja od podloge u centru grada, to nije samo tehnički problem. To je dijagnoza sustava. Pacijent je hrvatska javna nabava, simptomi su kronična nekompetencija s akutnim napadajima bahatosti, a prognoza je — pa, recimo da ne izgleda dobro.

Pogledajmo malo dublje. Netko je projektirao, netko je nadzirao, netko je izvodio, netko je platio, netko je primio. I svi su, eto, zadovoljni — dok se asfalt nije odvojio. Onda su svi postali iznenađeni. Kao da je prvi put u povijesti čovječanstva da se bitumen ne veže za staru podlogu ako nisi pripremio površinu. Jebote, to ti je osnovna stvar koju zna svaki majstor koji je ikad stavio flaster na ranu — prvo očisti, pa zalijepi. Očito taj know-how nije dopro do izvođača radova u Šibeniku.

I tu dolazi ona naivna Cunk metoda: pitajmo se — ako je netko platio obnovu kolnika, zašto je dobio premaz koji se odvaja? Tko je to projektirao? Tko je nadzirao? Tko je primio radove? I što je najvažnije — tko će odgovarati? Jer u normalnom svijetu, kad ti asfalt otpadne s ceste u roku od tjedan dana, izvođač dolazi, skida sve, radi ispočetka, i to na svoj trošak. I još plati kaznu. I više nikad ne dobije posao u tom gradu. U Hrvatskoj? Pa, evo, Grad se žali, izvođač će valjda nešto napraviti, a sljedeći tender će vjerojatno dobiti ista firma jer je dala najnižu cijenu.

Jer to je ključ svega. Najniža cijena. To je sveto trojstvo hrvatske javne nabave: najniža cijena, najbrži rok i najmanje kontrole. I onda se čudimo što asfalt otpada, što se mostovi ruše, što bolnice cure. Pa jebote, dobio si ono što si platio. A platio si najmanje moguće. I dobio si najmanje moguće.

Grad Šibenik je, čini se, napravio ono što rade svi gradovi u Hrvatskoj: raspisao tender, dobio ponude, odabrao najjeftiniju, potpisao ugovor, i sad se čudi što su radovi sranje. Kao da je prvi put da najjeftinija ponuda često znači i najgora izvedba. Kao da nismo naučili ništa iz zadnjih trideset godina. Kao da svaki put iznova vjerujemo da će ovaj put biti drugačije.

Ali neće. Jer sustav je takav. I dok god se javna nabava vodi na temelju cijene, a ne kvalitete, dok god su natječaji napisani tako da favoriziraju one koji znaju zaobići pravila, dok god je nadzor fikcija, a kazne iluzija — dotle će asfalt otpadati, mostovi pucati, a građani plesati po rupama.

I najgore od svega? Nitko neće odgovarati. Netko u gradskoj upravi će napisati izvješće, netko u izvođačkoj firmi će se ispričati, netko će platiti popravak iz proračuna, i sve će se nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Dok sljedeći put ne otpadne nešto drugo.

I tako u krug. Kao asfalt koji se ne lijepi za podlogu.

Izvor: riportal.net.hr