Završila proljetna sezona nordijskog hodanja u Kostreni

Kostrena je ovih dana postala središte nordijskog hodanja, gdje su se stotine hodača okupile da proslave završetak proljetne sezone. Tko bi rekao da će se na našoj obali dogoditi nešto toliko nevjerojatno? Hodači, bez obzira na godine, odjednom su postali poznanici prirode, a svakodnevni problemi su nestali u magli poput jutarnje rose. Ali, zar je to stvarno sve što možemo očekivati od proljetnog hodanja? Ili se iza te slike skriva nešto mnogo dublje?

Zamislite situaciju: grupica ljudi, svi obučeni u specijaliziranu opremu koja bi možda bolje pristajala astronautima nego običnim smrtnicima, maršira prema obali. Na prvi pogled, to bi moglo izgledati kao scena iz nekog lošeg filma o apokalipsi, gdje su preživjeli odlučili usvojiti hodanje kao oblik otpora prema suvremenim tehnologijama. No, zapravo, ti ljudi su odlučili pritisnuti pauzu na užurbani život i uživati u jednostavnosti koraka. U redu, koraci su im u stvari pomalo cinični – svaki korak je kao mala pobjeda nad nečim što nikako ne bismo trebali nazvati "normalnim".

Kada se spoje sunce, more i grupica ljudi sa štapovima, to može izgledati kao savršena slika za turistički brošuru, ali je li to stvarno sve? Da, hodači su uživali, ali koliko je njih zapravo napustilo svoje pametne telefone, a da nisu samo odložili gadgete na par minuta? Možda su neki od njih, usput, pronašli mir u hrskavim zvucima koraka po stazama, dok su drugi samo tragali za boljim Instagram filterom. U ovom svijetu, gdje je svaki trenutak snimljen i podijeljen, zašto bi netko trošio vrijeme na hodanje kada može jednostavno sjediti i pratiti tuđe korake?

Upravo ta potreba za dijeljenjem i potvrdom vlastitog postojanja možda je ono što nas najviše udaljava od prirode. Zanimljivo je kako se u društvu koje je opsjednuto tehnologijom, aktivnost poput nordijskog hodanja može smatrati "anti-trendom". Umjesto da trčimo prema ciljevima, odlučili smo se polako kretati prema nečemu što je daleko od svakodnevnog užurbanog života. I dok se svi ti hodači smiju i uživaju u trenutku, negdje u pozadini, neki od njih vjerojatno se pitaju: "Zašto se uopće trudim?".

Na završnoj proslavi, dok su se hodači smijali i slavili, sjećanja na proljetnu sezonu postala su bolja od same stvarnosti. Zar nije fascinantno kako se možemo osjetiti povezani s drugima, čak i kada svi nosimo svoje unutarnje demončiće? Dok su neki hodači pričali o svojim uspjesima, drugi su se prisjećali trenutaka kada su se osjećali kao da su na vrhu svijeta. Ali, da budemo iskreni, je li to bila istina ili samo dobra priča za potpunjenje večernjeg druženja?

Na kraju dana, svi se vraćaju svojim životima, a hodači se vraćaju u svoje ulice, s problemima koji čekaju da ih ponovo preuzmu. U Kostreni, nordijsko hodanje postalo je više od obične fizičke aktivnosti. Postalo je način bijega, ali i prilika da se suočimo s realnošću koja nas okružuje. I dok organizatori slave uspješan završetak sezone, pitam se: koliko će dugo trajati ta energija? Hoće li se ljudi ponovno okupiti na iste staze, ili će proći još jedna godina prije nego što se odluče ponovo prošetati?

Nordijsko hodanje može biti samo još jedan način da se prođe kroz život, ali za one koji su sudjelovali, to je bilo iskustvo koje nadilazi samo fizičke korake. U vremenu kada se sve događa brzinom svjetlosti, možda bismo se trebali svi malo više pridržavati tih jednostavnih koraka. Jer, što zapravo gubimo? Možda samo trenutke koje ne možemo zabilježiti. A tko zna, možda nas sljedeće proljeće ponovno okupi na istom mjestu, s istim pitanjima, ali s novim odgovorima.

Izvor: fiuman.hr