Auto na Krku završio u moru, a vatrogasci su ga izvlačili

Tri vatrogasca, dva vozila, jedna nedjelja u osam navečer. Dojava je bila jasna: vozilo u moru, unutra nema nikoga. Nije hitna, nije panika, samo rutinski posao izvlačenja dvije tone čelika i plastike iz slane vode. Postupak je vjerojatno izgledao ovako: dođu, provjere, zakače, izvuku, popišu, odu. Sat vremena, možda dva. Cijela priča završila prije no što je većina ljudi na otoku oprala suđe nakon večere. Apsolutno ništa spektakularno, osim jedne sitnice — kako se, uopće, auto nađe u moru? Ne na rubu, ne na klizištu, ne u jarku. U moru. To zahtijeva određeni napor, odlučnost, možda čak i viziju.

Razmotrimo mogućnosti. Klasična nesreća? Teško. Ceste na Krku, koliko god bile krivudave, imaju jednu izvrsnu karakteristiku: završavaju. Iza ruba obično slijedi litica, jarak, suhozid, makija. Da bi se auto našao direktno u vodi, trebaš proći kroz tu barijeru, što podrazumijeva ili nevjerojatnu brzinu ili nevjerojatno lošu procjenu. No, recimo da je vozač bio izuzetno posvećen tom cilju. Možda je bio tehnički entuzijast, želio testirati hidrodinamička svojstva svog SUV-a. Možda je čitao previše vijesti o autonomnoj vožnji i pomislio da je njegov auto, poput Teslinog Cybertrucka, i amfibijsko vozilo. "Plaćam za sve mogućnosti, jebote, iskoristit ću ih."

Druga teorija: ekološka svijest. Otpad se reciklira. Auto je otpad. More je veliko. Logika je neoboriva. Zašto plaćati skupo odlagalište ili čekati godinama da grad organizira akciju odvoza starog željeza, kad more prihvaća sve? To je besplatno, brzo, i pruža stanici za pročišćavanje otpadnih voda priliku da pokaže što zna. Malo čelika u ekosustavu nikoga neće ubiti. Ribe vole skloništa.

Treća, i meni najprivlačnija opcija: auto je jednostavno odlučio otići. Razmislite o tome. Živite cijeli život na asfaltu, slušate svaki dan iste priče na radiju, vozite istim rutama, čekate na istim semaforima. Jednog dana, dok stojite na krčkom magistralnom putu i gledate prema Velebitu, shvatite: postoji izlaz. Postoji cijeli drugi svijet, plav, slobodan, bez LIDL-ova, bez kamera, bez godišnjih pregleda. Samo lagano klizanje u vječnost. To nije nesreća. To je bijeg. Pobuna stroja. Auto je postao sentient, odlučio da je dostojanstvenija smrt u Jadranu nego život kao zalog za kredit u nekom kvartovskom dvorištu. Poštujem tu odluku. Hrabro.

Naravno, postoji i četvrta, najvjerojatnija opcija: ljudska glupost u kombinaciji s alkoholom. Klasična krčka jednadžba. Ali tu nema priče. Tu nema poezije. To je samo tužan, banalan kraj za jedan stroj koji je zaslužio bolje.

Ono što je zanimljivije od spekulacija o uzroku jest sustav koji se aktivirao na tu dojavu. Javna vatrogasna postrojba Grada Krka. Tri vatrogasca. Zamislite tu noćnu smjenu. Sjede, piju kavu, gledaju neku seriju, čekaju da se nešto dogodi. I onda stigne poziv: auto u moru. Nije požar, nije zarobljena osoba, nije opasnost po život. Samo auto u moru. Mora biti da su se pogledali i pomislili: "Opet?" Jer ovo nije prvi put. More oko Krka je, čini se, magnetski za automobile. To nije incident, to je trend. Možda lokalni turistički ured treba razmisliti o uvođenju posebne atrakcije: "Ronjenje uz olupine — otkrijte potopljene automobile krčkih vozača!" Imalo bi više smisla od još jedne prodavaonice maslinovog ulja.

Vatrogasci su, bez sumnje, obavili posao profesionalno. Nisu zvali medije, nisu tražili pohvale, nisu snimali TikTok. Izvukli su auto, vjerojatno ga ostavili na sigurnom mjestu da se iscijedi, i vratili se u postaju. Za njih, ovo je samo još jedan čudan zahtjev u nizu čudnih zahtjeva koje dobivaju od ljudi koji ne znaju što rade. Vatrogasna služba u Hrvatskoj nije samo gašenje požara. To je univerzalna služba za hitne slučajeve gdje se logika zaključala iznutra. Oni su ljudi koji vam dolaze kada se beba zaglavi u štapiću za jelo, kada vam se mačka popne na drvo i ne zna sići, kada vam ringišpil postane pretežak za odvesti na smetlište, i kada, očito, vaš auto odluči postati podvodna istraživačka stanica. Oni su socijalni lijek za nedostatak zdravog razuma.

I tu dolazimo do srži priče. Ovaj incident nije o autu. Niti o moru. On je o jaziću između onoga što tehnologija omogućuje (vozilo od dvije tone koje može voziti 200 na sat) i onoga što ljudska prosudba dopušta (pa, možda ga ipak mogu provući između one kuće i one ograde prema onoj stazi). Svaki dan, na tisuće mjesta, ljudi koriste sofisticirane strojeve na načine za koje dizajneri nisu imali najluđe snove. To je ljudska kreativnost u svojoj najčistojj, najnefiltriranijoj formi. Problem je što ta kreativnost često završi u jarku. Ili u moru.

Možemo se smijati, možemo klimati glavom, možemo tražiti strože kazne. Ali istina je da će se ovo ponoviti. Jer more je tamo, a ljudi su ovdje, a auti su posrednici između ta dva stanja. Kombinacija je neodoljiva. Štoviše, s dolaskom električnih automobila, imat ćemo nove varijable. Što ako je vozač samo pokušavao napuniti bateriju? Možda je čuo da je morska voda bogata mineralima i elektrolitima. Tko zna.

Na kraju, auto je izvučen. More je ostalo. Vatrogasci su se vratili na posao. A mi koji čitamo o ovome dobili smo mali, savršeno beznačajan odmor od uobičajenih vijesti o ratovima, tržišnim udarima i političkim svađama. Ovo je bila priča o apsurdu koji nije naudio nikome, osim možda osiguravajućem društvu i ponosu vozača. U svijetu koji je opsjednut grandioznim narativima, ponekad je dobro sjetiti se da se prava ludost odvija na lokalnoj razini, u tihoj noći, na obali otoka, gdje tri vatrogasca vuku mokri auto iz vode i razmišljaju o tome što će jesti za marendu.

Budućnost je ovdje. Donijela je svoje aute s nama. I ponekad ih ostavi u moru da se ohlade.

Izvor: fiuman.hr