Motociklist na Krku odlučio je da mu jutro nije dovoljno dramatično bez posjeta KBC Rijeka

Pedesetjednogodišnjak, motocikl riječkih tablica, državna cesta D102 kod Njivica — recept koji se ponavlja svake sezone kao loš hit na radiju. Nije prilagodio brzinu, nije držao odstojanje, zabio se u auto. Klasična. Bolno klasična. Kao da netko svako ljeto ispisuje istu vijest samo s drugim imenom i datumom.

Teške tjelesne ozljede. Fraza koja u novinskim redakcijama ima težinu olovke koja ispisuje rutinu. Teške tjelesne ozljede znači da će netko sljedećih mjeseci učiti hodati ispočetka, ili da mu se život upravo prelomio na dva dijela — prije i poslije krivine koju nije izračunao.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Jebote, koliko puta moramo pročitati istu stvar? Motociklistička matematika je jednostavna: brzina plus krivina minus mozak jednako hitna. Ne treba ti diploma iz fizike da shvatiš da se čelik i meso ne ponašaju isto pri sudaru. Čelik se udubi. Meso pukne. To nije mudrost, to je osnovna škola.

Ali eto — svake sezone taj film. taj Krk, ista cesta, ista priča s drugačijim glavnim glumcem. Netko tko je vjerojatno mislio da se njemu ne može dogoditi, da je on dovoljno dobar, da je cesta njegova. A cesta nije ničija. Cesta je samo površina koja čeka da je netko pogrešno procijeni.

I sad će netko reći — da, ali kaj sad, prometne nesreće se događaju. I to je istina. Dogodile su se jučer, dogodit će se sutra. Ali ono što boli u ovoj vijesti nije brojka od 51 godine niti lokacija kod Njivica. Boli ponavljanje. Boli činjenica da smo kao društvo prihvatili teške tjelesne ozljede kao normalan dio ljeta, kao cijenu koju plaćamo za slobodu na dva kotača.

Pitaj naivno: ako su motocikli toliko opasni, zašto ih ljudi i dalje voze kao da su neuništivi? Zato što je iluzija kontrole najjača droga koju poznajemo. Svatko tko sjedne na motocikl misli da je on taj koji kontrolira situaciju, a ne situacija koja kontrolira njega. I većina puta — prođe. Ali onaj jedan put kad ne prođe, završi u vijesti s frazom "teške tjelesne ozljede" i pitanjem koje si nitko ne postavlja: je li vrijedilo?

Ne pišem ovo iz pozicije moralne superiornosti. I sam sam sjedio u krivim kuhinjama loše financiranih startupa i gledao ljude kako računaju rizik s pogrešnim brojkama. Isto je. taj mehanizam. Precijeniš svoje sposobnosti, podcijeniš posljedice i nadaš se da će statistika biti na tvojoj strani. Ponekad jest. Ponekad te odvezu u KBC.

Ono što me najviše jebe u cijeloj priči je tišina koja nastane nakon ovakvih vijesti. Pročitamo, klimnemo glavom, kažemo "joj, jadan" i okrenemo se na sljedeću stvar. Ne pitamo se zašto se ista greška ponavlja generacijama. Ne pitamo se što treba promijeniti — u infrastrukturi, u edukaciji, u kulturi. Samo konzumiramo tragediju kao još jedan sadržaj na feedu.

A mogli bismo. Mogli bismo prestati tretirati prometne nesreće kao sudbinu i početi ih tretirati kao ono što jesu — niz izbora koji su doveli do neželjenog ishoda. Brzina je izbor. Odstojanje je izbor. Oprema je izbor. I da, ponekad je i auto koji ti se ispriječi na cesti izbor vozača koji je također pogriješio. Jer rijetko kad je kriv samo jedan.

Ali to je previše komplicirano za naslov. Previše nijansi za vijest od tri paragrafa. Lakše je reći "zabio se u auto" i nastaviti dalje.

I tako ćemo i sutra čitati istu vijest. S drugim imenom, drugom lokacijom, istom težinom ozljeda. I opet ćemo klimnuti glavom. I opet nećemo ništa promijeniti.

Jer promjena je teška. A klimanje glavom je lako.

Izvor: riportal.net.hr