Centar za autizam seli s Rujevice na Krnjevo

Nova lokacija za centar koji bi trebao zbrinjavati djecu s teškoćama u razvoju i autizmom u Rijeci više nije Rujevica, nego Hegedušićeva ulica na Krnjevu. Gradska uprava je odlučila, zamjenik gradonačelnice je najavio, a roditelji i stručnjaci koji su se nadali da će ovaj projekt ikad zaživjeti mogu samo čekati i gledati. Kao i obično.

Prijeđimo preko činjenice da je prva lokacija na Rujevici odabrana, pa odbačena, pa opet razmatrana, pa sad više nije — to je standardni protokol hrvatskog javnog sektora. Prvo se nađe neka parcela, objavi se velika vijest, slikaju se političari, podijele se kratice iz EU fondova, i onda se krene u proceduru. A procedura u Hrvatskoj ima jednu osobinu: otkriva da parcela zapravo nije baš za to, ili da vlasništvo nije čisto, ili da je pristup problematičan, ili da je, jebote, lokacija na kojoj se planira graditi centar za djecu s teškoćama u razvoju zapravo — rupa u zemlji.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je samo normalni proces u zemlji gdje se projekti od ideje do realizacije kreću brzinom kojom se liječi upala slijepog crijeva u Domu zdravlja na Škurinjama: čeka se, nadaje se, na kraju se ode u privatnu kliniku u Sloveniju, odnosno — u ovom slučaju — preseli se lokacija na Krnjevo.

A Krnjevo je, da se razumijemo, sasvim korektan kvart. Ima školu, ima vrtić, ima autobus, ima i onaj čuveni kafić gdje se pije kava i gdje bi svaka gradska uprava trebala bar jednom sjesti i popiti kavu s ljudima koji tamo žive, jer bi tada shvatila da su ti ljudi, u pravilu, umorni od projekata koji se sele, od najava koje dolaze, od rokova koji se produžuju. Ali ne, gradska uprava ne pije kavu na Krnjevu. Gradska uprava pije kavu u svojim uredima, gdje se donose odluke poput ove: "Mijenjamo lokaciju, nova je u Hegedušićevoj, super je, tu je sve što treba."

Super je. Jebeno super. Samo što je to isto mogla biti i ona prva lokacija, da je netko prije nego što je objavio vijest napravio ono što se u normalnim firmama zove "due diligence" — provjeru terena, vlasništva, dozvola, infrastrukture. Ali u javnom sektoru due diligence izgleda ovako: netko nađe praznu parcelu, netko drugi kaže "ajmo", treći se slika, četvrti objavi, peti krene raditi, šesti shvati da nešto ne štima, i onda se vrati na prvi korak.

I tako već deset godina.

A dijete s autizmom u međuvremenu ima deset godina. I više. I roditelji koji su se nadali da će dočekati dan kad će njihovo dijete imati adekvatan prostor za terapiju, za edukaciju, za socijalizaciju — ti roditelji su u međuvremenu naučili da se ne treba previše veseliti najavama. Jer najave su u Hrvatskoj besplatne. Najave ne koštaju ništa. Najave su, zapravo, jedini dio projekta koji se realizira bez greške.

Ono što je stvarno zanimljivo u cijeloj priči nije sama promjena lokacije. Lokacije se mijenjaju, to je normalno. Ponekad je prva ideja loša, pa se ispravi. Ponekad se pojave nove okolnosti. Ponekad se nađe bolja parcela. To bi sve bilo razumljivo da se ne radi o projektu koji se vuče godinama, da nije bilo već nekoliko rundi najava, da nije bilo već nekoliko rundi "uskoro krećemo", da nije bilo već nekoliko rundi "sad je stvarno".

Zanimljivo je pitanje koje nitko ne postavlja na glasan način, ali koje visi u zraku kao miris pokvarenog ribljeg restorana u Kantridi: što je pošlo krivo s prvom lokacijom? Jer ako je prva lokacija na Rujevici imala problem s vlasništvom, ili s infrastrukturom, ili s dozvolama — kako to da je to otkriveno tek nakon što je projekt najavljen? I koliko je vremena i novca potrošeno na pripremu projekta koji se na kraju seli?

To nije pitanje za zamjenika gradonačelnice, on je samo izvršitelj. To je pitanje za sustav koji funkcionira na principu "najavi pa vidi", a ne "provjeri pa najavi". I to nije problem samo Rijeke. To je problem cijele Hrvatske, od infrastrukturnih projekata do digitalizacije javne uprave. Najavljuje se brže nego što se provjerava. I onda se ispravlja brže nego što se gradilo.

Ali dobro. Nova lokacija na Krnjevu ima, kako kažu, prednosti. Koje su to prednosti? Ne znamo detaljno, jer detalji dolaze u fazama, kao i sve ostalo. Ali vjerujemo da su prednosti stvarne, da je parcela čista, da je pristup dobar, da je infrastruktura spremna, da će se krenuti u roku, da će centar biti gotov za tri godine, da će djeca dobiti prostor koji zaslužuju.

Vjerujemo. Jer što nam drugo preostaje?

Roditelji djece s teškoćama u razvoju su navikli vjerovati. I čekati. I opet vjerovati. I opet čekati. I nadati se da će ovaj put biti drugačije. I svaki put, kad se objavi nova lokacija, novi rok, novi plan — oni skinu s police tu nadu, otresu prašinu, i stave je natrag na mjesto gdje su je držali zadnjih deset godina.

A grad nastavlja mijenjati lokacije. Kao da se igra monopoly, samo što ovdje nema hotela, nema željeznice, nema novca koji kruži — samo parcele koje se sele i djeca koja čekaju.

Izvor: riportal.net.hr