Četiri osobe privedene su jutros u Rijeci zbog brutalnog premlaćivanja stranog pomorca, što je...

Rijeka je grad luke, grad brodova, grad koji živi od pomoraca, od stranaca koji dolaze, troše, ostavljaju novac i odlaze. Svaki treći euro u riječkom ugostiteljstvu dolazi od nekog tko nije iz Hrvatske. Svaki drugi stan u centru iznajmljuje se nekom tko je došao s drugog kontinenta. I onda se dogodi ovo — snimka, šaka, krv, društvene mreže, bijes, i eto nas opet na početku. Kao da je 1991. Kao da se nismo maknuli. Kao da je jedino što smo naučili u trideset godina samostalnosti to da možemo brže objaviti vijest, ali ne i spriječiti da se dogodi.

Napad na stranog pomorca nije samo kriminalni čin. To je dijagnoza. Medicinski rečeno: kronična upala srednjeg sloja društva, s metastazama u lokalnoj politici, obrazovnom sustavu i turističkoj strategiji. Simptomi su poznati — nasilje, alkohol, grupa, mobilni telefon koji snima umjesto da pozove pomoć, i tišina nakon toga. Dijagnoza je jednostavna: grad koji ne zna što hoće kad odraste. Jer Rijeka se voli hvaliti svojom poviješću, svojom industrijom, svojim festivalima, svojom "različitošću", ali kad dođe trenutak da ta različitost sjedne za stol s lokalcem, ispadne da je stol prevrnut, a čaše razbijene.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba cijeli policijski aparat da shvati ono što svaki konobar u Korzu zna od prvog dana — da je riječki problem s nasiljem prema strancima strukturalan, a ne incidentalan? Nije ovo prvi put. Neće biti ni zadnji, ako se ništa ne promijeni. I ne riječ je o tome da je Rijeka "opasna" — nije, statistika to pokazuje, ali statistika ne mjeri ono što se ne prijavi, ne mjeri ono što se prešuti, ne mjeri ono što se okarakterizira kao "izolirani incident" dok se čeka da se stiša buka na društvenim mrežama.

Policija je odradila svoj posao. Četiri osobe su privedene. To je dobro. To je normalno. To bi trebalo biti očekivano, a ne vijest. Ali činjenica da je ovo vijest, da je ovo na portalu, da se o ovome priča, da su ljudi podijeljeni između "to je sramota za grad" i "pa nije valjda da ne možemo istući koga hoćemo" — to je ono što boli. Jer pokazuje da nismo riješili osnovnu stvar. Da još uvijek mislimo da je "naš" prostor nešto što treba braniti, umjesto nešto što treba dijeliti.

Rijeka je 2020. bila Europska prijestolnica kulture. Imali smo programe, izložbe, performanse, panele o toleranciji, o migracijama, o multikulturalnosti. Potrošili smo milijune eura da pokažemo svijetu kako smo otvoreni. I eto nas, četiri godine kasnije, na snimci koja pokazuje da su ti programi bili fasada. Da je ispod te fasade ostao taj beton, iste podjele, ista nesposobnost da se suočimo s činjenicom da živimo u svijetu koji se mijenja, a mi se mijenjamo sporije od svojih gradskih strategija.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. Ovo je simptom. I liječenje neće doći od policije — policija može samo zaustaviti krvarenje, ne i izliječiti bolest. Liječenje dolazi iz škola, iz obitelji, iz medija, iz političkih odluka koje ne šute kad treba reći da je nasilje prema strancima neprihvatljivo, bez "ali", bez "s jedne strane", bez "razumijem frustraciju". Nema frustracije koja opravdava šaku u lice čovjeku koji je došao u tvoj grad raditi, jesti, spavati i otići.

I tako smo opet izumili kotač. Ovaj put s policijskim priopćenjem i četiri privedene osobe. Jedina konstanta u ovom gradu je sposobnost njegovih institucija da reagiraju tek kad je šteta već napravljena, a kamere već snimile. Budućnost je stigla. Donijela je račun. I račun glasi: četiri uhićenja, jedna snimka, nula lekcija naučenih.

Izvor: riportal.net.hr