Nova Kantrida po trećem modelu u četiri godine, i sad su svi sretni jer je dogovoreno da se...

Gradonačelnica se čula s čovjekom koji je na putu, on podržava ideju, a Riječani žele ono što su Zagreb i Split već dobili — državnu pomoć za stadion. Zvuči kao savršeno logičan slijed događaja u zemlji u kojoj se infrastrukturni projekti pokreću po principu "tko prije dođe, taj prije dobije, ali samo ako je došao u pravo vrijeme s pravom pričom i pravim kontaktom u ministarstvu".

Prvi model je bio privatno-javno partnerstvo, što je lijep naziv za "naći ćemo investitora koji će platiti većinu, a grad će mu dati zemljište i reći hvala". Drugi model je bio potpuno privatni, što znači "naći ćemo investitora koji će platiti sve, a grad će mu dati zemljište, reći hvala i možda mu dopustiti da na kiosku prodaje kokice". Treći model je državno financiranje, što zapravo znači "mi ćemo platiti, ali ćemo tražiti da i država plati, a na kraju će platiti porezni obveznici bez obzira na sve".

Ako pogledaš kronologiju, imaš tri modela u četiri godine, što je brzina kojom normalni ljudi mijenjaju čarape, ali ne i strateške infrastrukturne projekte vrijedne desetke milijuna eura. Svaki put je netko rekao "sad ćemo, ovaj put sigurno, evo vam crtež, evo vam budžet, evo vam termin", i svaki put se ispostavilo da je termin bio "uskoro", a budžet "otprilike".

I sad dolazi ključno pitanje koje nitko ne postavlja, a trebalo bi ga postaviti na glas, s mikrofonom i kamerom, dok gradonačelnica i čovjek na putu gledaju u pod: Ako je država spremna financirati Kantridu jer su Zagreb i Split već dobili svoje stadione, znači li to da je kriterij za dobivanje državnog novca isključivo to što je netko drugi već dobio? Jer to je logika djeteta koje kaže "ali on je dobio sladoled, zašto ja ne mogu", samo što ovdje sladoled košta 50 milijuna eura i jede ga 8000 ljudi odjednom.

Nije da je Kantrida nebitna. Kantrida je simbol, mjesto gdje su generacije Riječana naučile što znači vikati na suca, mrziti Dinamo i voljeti svoj grad više nego što je zdravo za krvni tlak. Sportski objekti su važni, pogotovo u gradu koji se ponosi svojom sportskom tradicijom, ali način na koji se ovo vodi — od projekta do projekta, od modela do modela, od obećanja do obećanja — više liči na improvizirani teatar nego na ozbiljno upravljanje gradom.

Čovjek koji je na putu podržava ideju. To je lijepo. Podržava je iz aviona, vlaka ili možda s terase u Istri, ali podržava. I sad će se, eto, krenuti s projektiranjem, s pripremom dokumentacije, s traženjem suglasnosti, s natječajima, s odabirima izvođača, s rebalansima proračuna, s novim modelima, s novim obećanjima, i za četiri godine netko će opet reći "sad smo bliže nego ikad".

Nije da ne vjerujem u mogućnost da se ovaj put stvarno napravi. Vjerujem. Vjerujem otprilike koliko vjerujem da će mi sutra ujutro na vrata pokucati ekipa iz Ministarstva financija i reći "evo, donijeli smo ti ček, samo potpiši". Ali eto, imam 57 godina, iz Rijeke sam, u IT-u sam 30 godina, i naučio sam da se u ovom gradu stvari događaju kada se dogode, a ne kada se najave.

Najava nove Kantride je sad opet tu. Treći put. Treći model. Treća šansa. I svaka čast ljudima koji vjeruju da će ovaj put uspjeti, jer treba imati muda ustrajati na nečemu što su svi već otpisali. Ali ono što me najviše zanima nije hoće li se stadion izgraditi, nego što će reći kad se izgradi, a ispostavi se da je opet premalen, da nema parkinga, da je lokacija problematična, da je budžet premašen za 30 posto, i da je trebalo deset godina.

Jer to je ono što se događa kad infrastrukturne projekte vodiš kao da planiraš rođendansku zabavu: odabereš datum, promijeniš ga, opet promijeniš, pozoveš goste, otkažeš, ponovo pozoveš, i na kraju svi dođu s tortom koju su sami donijeli jer više nisu vjerovali da ćeš je ti napraviti.

Ako moraš tri puta mijenjati model financiranja za jedan stadion, možda problem nije u modelu. Možda je problem u tome što gradska uprava i država ne mogu dogovoriti tko će platiti račun, pa ga na kraju plaćaju svi — kroz poreze, kroz vrijeme, kroz propuštene prilike, kroz još jednu zimu na staroj Kantridi koja se ruši.

Ali eto, čovjek na putu podržava. I to je, pretpostavljam, dovoljno.

Izvor: riportal.net.hr