Šesnaest nedjelja i ništa više: evolucija hrvatske slobode

Šesnaest nedjelja godišnje je brojka koja u normalnom svijetu zvuči kao količina sunčanih dana u Amsterdamu, ali u Hrvatskoj je to kvota za tvoje pravo da kupiš mlijeko dok ti djeca vrište jer im je ponestalo nutelle. Zakon o trgovini je prošao kroz Sabor kao nož kroz maslac, i eto ga — čista, jebena birokracija koja je riješila problem koji nitko nije imao. Tko je tražio ovo? Koji kurac je pitao? Jer čujem puno priča o zaštiti radnika, o pravu na neradnu nedjelju, o obitelji i tradiciji — ali ono što vidim je popis trgovina koje rade, popis onih koje ne rade, i narod koji zuri u ekrane mobitela petkom uvečer pokušavajući dešifrirati hoće li Lidl biti otvoren u nedjelju ili će morati u onu malu pekaru na Kantridi koja prodaje kruh star dva dana po cijeni od tri kune.

Ovo nije zaštita radnika. Ovo je administrativni cirkus koji je stvorio novu vrstu domaće zadaće: provjera rasporeda trgovina. Jer evo, imaš 16 nedjelja kad smiješ, 36 kad ne smiješ, ali neke pekare imaju iznimku, neki trgovački centri su se žalili, neki su odlučili da im se ne isplati otvarati ni tih 16 puta jer im je marža na burek i kavu tanja od dlake na ćelavom programeru. Rezultat je sustav u kojem trgovina u centru Rijeke radi svaku drugu nedjelju, ali samo ako je vlasnik osobno došao i potpisao izjavu da mu je stalo do zajednice, dok trgovina u Kastvu ne radi nikad jer je vlasnik rekao "jebite se, idem na more".

I najljepši dio: ovo je trebalo smiriti tenzije. Sjećate se onih ludih godina kad su sindikati prijetili štrajkom, a trgovački lanci prijetili zatvaranjem, a političari su obećavali da će "naći rješenje koje će zadovoljiti sve strane"? Našli su ga. Sad su svi nezadovoljni. Radnici kažu da je 16 nedjelja previše i da im to uništava vikend. Poslodavci kažu da je 16 nedjelja premalo i da im to uništava promet. Potrošači kažu da ne znaju kad što radi i da im to uništava živce. Jedino su političari zadovoljni jer su napravili zakon koji ne rješava ništa, ali zvuči kao da rješava sve — savršen recept za reizbor.

Pogledajmo brojke. Hrvatska ima otprilike 4 milijuna potrošača i, prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, oko 30.000 prodajnih mjesta. Svaka od tih 30.000 lokacija sad mora imati dežurnog čovjeka koji će petkom u 16 sati objaviti na Facebooku hoće li raditi u nedjelju. To je 30.000 objava tjedno. Trideset tisuća ljudi koji tipkaju "dragi kupci, obavještavamo vas da smo ovu nedjelju zatvoreni" dok im ruka drhti od kofeina i očaja. To je industrija sama za sebe — content marketing za trgovine mješovitom robom.

A najbolji dio? Zakon ima rupu veličine kamiona. Jer, eto, pekare su izuzete. I male trgovine do 30 kvadrata su izuzete. I one koje prodaju "proizvode vlastite proizvodnje" su izuzete. Što znači da će za dva mjeseca svaka druga trgovina u Rijeci imati policu s domaćim medom i tvrditi da je OPG. "Izvolite, gospodine, ovo je naš domaći kruh od pira pečen u vlastitoj peći, a usput možete kupiti i pelene, detergent i četiri litre mlijeka." Zakon je napisan tako da ga pametan čovjek zaobiđe u roku od 24 sata, ali ga pošten čovjek poštuje i pati.

I onda dođeš do pitanja koje si postavlja svaki normalan čovjek: kome je ovo trebalo? Jer statistike kažu da je nedjeljom promet u trgovinama otprilike 15-20 posto ukupnog tjednog prometa. Nije malo, ali nije ni ključno. Većina ljudi kupuje subotom. Većina ljudi je subotom u shopping centrima. Nedjelja je dan kad se ide na kavu, na ručak, u šetnju — i usput, eto, svratiš u Konzum po nešto što si zaboravio. Sad to ne možeš. Ili možeš, ali samo 16 puta godišnje. I moraš unaprijed znati koje su to nedjelje. I moraš planirati. I moraš živjeti po rasporedu koji ti je nametnuo netko tko nikad nije radio u trgovini.

Zamisli scenarij: petak je, 17:30, izlaziš s posla. Treba ti mlijeko za doručak, kruh za sendviče, i onaj sir koji tvoje dijete jede samo ako je u originalnom pakiranju. Ulaziš u trgovinu. Red je do vrata. Jer svi su došli u petak. Jer svi znaju da u subotu neće stići. Jer svi su u panici. Petnaest minuta čekaš na blagajni. Dvadeset. Iza tebe žena s dvoje djece koja vrište. Ispred tebe starac koji broji kune. Blagajnica gleda u prazno. Ovo nije civilizacija. Ovo je logistika očaja.

I sve to zato što je netko odlučio da je nedjelja sveta. Nije problem u ideji — poštujem pravo čovjeka da ne radi nedjeljom. Problem je u načinu. Jer umjesto da se omogući fleksibilnost, da se dogovori s radnicima, da se plati prekovremeni rad po poštenoj cijeni — mi smo dobili zakon koji kaže "ne smiješ" i tjt. Nema dogovora. Nema pregovaranja. Nema "ako ti plaćam duplo, hoćeš li raditi?" — ne, država je rekla ne, i gotovo. Država koja nema pojma što znači raditi u trgovini. Država koja ne zna da je subota u trgovačkom centru pakao. Država koja je odlučila da je 16 nedjelja dovoljno za cijelu godinu, jer eto, tako su izračunali u nekom uredu u Zagrebu.

I što sad? Sad ćeš ti, dragi čitatelju, sjediti u petak navečer i googlati "koje trgovine rade u nedjelju u Rijeci". Naći ćeš portal koji je objavio popis. Zahvalit ćeš mu. I sljedeći tjedan ćeš opet googlati. Jer se popis mijenja. Jer svaka trgovina ima svojih 16 nedjelja. Jer je sustav napravljen tako da bude nepredvidiv. To nije zaštita radnika. To je gamifikacija kupovine. I ti si izgubio.

I tako smo došli do točke u kojoj je kupovina kruha postala strateška aktivnost. Gdje je nedjeljno jutro postalo igra sreće. Gdje je tvoje pravo da kupiš mlijeko ograničeno na 16 dana u godini, a pravo političara da ti kaže kako ćeš živjeti — neograničeno. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je Hrvatska u malom: rješenje koje stvara veći problem od onog koji je rješavalo. I ti sad stojiš s praznim frižiderom i pitaš se koji kurac je pošlo po zlu.

Izvor: riportal.net.hr